Maturalni uradak: Ivo Ćevid, Srednja škola Ivana Meštrovića, Drniš, veljača 2017. g.

Uz katolike i pravoslavce, grkokatolici[1] su bili jedna od tri vjerske skupine na području Drniša. Drniški je kraj bogat kulturnim i povijesnim znamenitostima i znamenitim osobama, čemu su pridonijeli i grkokatolici. U selu Kričke postoji ruševina grkokatoličke crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Zanimalo me je zašto je ta crkva danas ruševina i gdje su nestali ti ljudi. Ta dva pitanja su me potakla na pisanje ovoga istraživačkoga rada. Namjera mi je kroz ovaj rad odgovoriti na sljedeća pitanja:  što se događalo sa zajednicom kroz povijest i koliki je bio doprinos grkokatolika na kulturni život i gospodarstvo. Glavni izvori ovome radu su: „Drniš u ogledalu tiska za hrvatskog narodnog preporoda“ fra Karla Kosora, „Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji“ biskupa Mile Bogovića te „Povijest Drniške krajine“ Ante Čavke. Dodatne materijale i objašnjenja pronašao sam u Gradskome muzeju Drniš uz pomoć prof. Davora Gaurine. Ovom prilikom želim zahvaliti svima koji su mi omogućili da ovaj rad bude napisan.

POVIJEST GRKOKATOLIKA U SVIJETU I HRVATSKOJ -  Grkokatolička crkva ili Unijatska crkva je istočnokršćanska crkva grčkoga obreda[2]; priznaje jedinstvo s Rimokatoličkom crkvom i papu za svojega crkvenoga poglavara. Težnja za sjedinjenjem s katoličkom crkvom počela je nakon crkvenoga raskola 1054. godine, dok je u zapadnoj Ukrajini službena unija potpisana 1585. godine. Veće su skupine pripadnika nastale nakon Brestlitovske unije [3]1596. kod zapadnih Ukrajinaca (Rusina) i erdeljskih Rumunja (kraj XVII. st.). Grkokatolička crkva u Hrvata uspostavljena je kod onih kršćana grčko-slavenskoga obreda koji su u 16. i 17. st. kao uskoci i prebjezi pobjegli ispred Turaka iz Bosne i Slavonije i naselili se na području Vojne krajine i drugih dijelova zapadne Hrvatske. Uniju je započeo biskup Simeon Vratanja 1611. u Marči s pravoslavcima iz okolice Ivanić Grada (Marčanska unija), postavši prvim grkokatoličkim biskupom. Kaluđeri pridošli iz turskih krajeva često su djelovali protiv unije, a 1739. spalili su manastir u Marči; s vremenom su nestali unijati južno od Kupe i ostali su uglavnom oni u Žumberku. Od 1777. sjedište Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj nalazi se u Križevcima, a toj su eparhiji pridruženi unijatski Ukrajinci doseljeni iz Rusije i Galicije u Bačku, Slavoniju i Srijem, a potkraj XIX. st. i u Bosnu te unijati iz Makedonije, koje su 1860. ujedinili s Rimom francuski lazaristi[4].

POVIJEST GRKOKATOLIKA U DRNIŠKOME KRAJU - Početci stvaranja unije u Dalmaciji sežu u 1648. kad episkop Epifanije Stefanović sklapa uniju, ali su ga njegovi svećenici poslije napustili. Godine 1818. biskup Benedikt Kraljević također pokušava stvoriti uniju ali ne uspijeva. Tek 1832. trojica pravoslavnih svećenika iz Kričaka, Baljaka i Vrlike pristupaju sa svojim narodom katoličkoj crkvi. Svećenici Petar Krička iz Kričaka, Marko Busović iz Baljaka, te Pahomije Busović iz Vrlike. Pop Petar započeo je gradnju crkve u Kričkama i biva ubijen. Uhićen je pravoslavni svećenik Grigorije Radulović i još nekolicina pravoslavni muškaraca. Iza istrage su pušteni na slobodu. Pahomije Busović je bio protjeran, pa je tako jedini ostao Marko Busović. Crkve u Kričkama i Baljcima su dovršene u siječnju 1835. 19. siječnja 1835. posvećena je crkva u Kričkama, uz prisustvo grofa Lilienberga[5] i biskupa iz Križevaca Gavrila Smičiklasa. Organizirano je veliko slavlje i procesija. Dan poslije, posvećena je i crkva u Baljcima. 1836. biskup Gavrilo Smičiklas je za gore navedene tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat kojem je poslije pripojena i grkokatolička vojna kapelanija u Zadru. 1843. Dalmatinski vikarijat je brojao 489 vjernika. Sklapanje unije bilo je podržavano i od strane cara.

U nedjelju, 18. po Duhovima, 23. rujna 2018., u župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom, po rukama vladike križevačkoga Nikole Kekića, rukopoložen je za svećenika Križevačke eparhije đakon Zoran Vladušić. S vladikom Kekićem su suslužili žumberački dekan Željko Pajić, jastrebarski župnik Milan Stipić, pribićki i pećanski župnik Nenad Krajačić, sošički i kaštanski župnik Marjan Jeftimov, križevački župnik Mihajlo Simunović, metliški župnik Mihajlo Hardi i rimokatolički svećenik Ivica Berdik, župnik Botinca. Čestitamo!


 

U subotu, 22. rujna 2018., u organizaciji grkokatoličke župe Presvete Bogorodice u Kričkama, i u suradnji s ograncima Matice hrvatske Jastrebarskog i Drniša, u Gradskoj vijećnici u Drnišu, održana je svečana akademija posvećena znameniti hrvatskim grkokatoličkim pjesnicima i književnicima o. Jovanu Hraniloviću i Mihovilu Nikoliću , obojica rođeni u župnoj kući u Kričkama. Na akademiji su govorili: protojerej o. Milan Stipić, župnik Jastrebarskog i Kričaka, o. Livio Marijan, đakon, kancelar Križevačke eparhije i biskupski tajnik, Božidar Petrač, književni povjesničar, kritičar i pjesnik, Nino Škrabe, publicist, književnik i redatelj, ing. Ivo Mišur, Ivo Ćevid i fra Ivan Ćupić, župnik Mirlovića. Pjesmom su nastupili Gradsko pjevačko društvo "Javor" iz Jastrebarskog i zbor "Neuma" iz Drniša. Poslije akademije svi su se uputili u obližnje Kričke, gdje je u župnoj crkvi Pokrova presvete Bogorodice (koja je još bez krova i u procesu obnove) služena "Panihida" (služba za pokojne), a zatim na župnom dvoru, u nazočnosti velikoga broja okupljenih, otkrivena spomen ploča dvojici hrvatskih grkokatoličkih velikana.

Jovan Hranilović bio je hrvatski književnik (Kričke, 18. 12. 1855 – Novi Sad, 5. 8. 1924) te svećenik na Žumberku i u Bačkoj,  urednik Obzora (1898) i Vienca (1899–1900), pjesnik (Žumberačke elegije, 1886; Izabrane pjesme, 1893), pripovjedač, književni kritičar i polemičar. U književnim sukobima između »starih« i »mladih« bio je najistaknutiji predstavnik »starih«, zastupajući realističku poetiku te didaktičku i rodoljubnu svrhovitost književnosti, a u kritikama i polemikama žestoko je napadao naturaliste te program moderne i larpurlartizam »mladih«.  Mihovil Nikolić (Kričke,  29. 7. 1878 – Zagreb, 28. 2. 1951). je također bio hrvatski književnik, zatim dugogodišnji ravnatelj Osiguravajuće zadruge Croatia (1909–41), jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900), predsjednik Matice hrvatske 1945–49. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki u duhu impresionističkoga pjesništva karakterističnoga za razdoblje moderne (Pjesme, 1898; Knjiga života, 1899., sa S. Tucićem; Nove pjesme, 1905; Knjiga pjesama, 1917; Pjesme, 1944), lirsku novelu Vjeručka: posljednje poglavlje (1914), a u zagrebačkome HNK-u 1905. izvedena mu je jednočinka Razbijeni sni. Njihov život i djelovanje predstavili su govornici Petrač i Škrabe. Ivo Mišur je govorio o povijesti grkokatolika u Vrlici, a Ivo Ćevid o povijesti grkokatolika u Kričkama i Baljcima. 

23. rujna

Reče Gospod ovu prispodobu: "Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: 'Dođite! Već je pripravljeno!' A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: 'Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.' Drugi reče: 'Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.' Treći reče: 'Oženio sam se i zato ne mogu doći.'" Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: 'Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.' I sluga reče: 'Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.' Reče gospodar sluzi: 'Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.' A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere" (Luka, zač. 76. (14, 16-24).

Nakon sastanka vodstva Hrvatske katoličke mreže s Tiskovnim uredima nad/biskupija u prostorijama Hrvatske katoličke mreže na zagrebačkom Ksaveru u četvrtak 20. rujna službeno je pokrenuta nova mrežna stranica Informativne katoličke agencije. Novi portal IKA-e na adresi ika.hkm.hr u rad je pustio predsjednik Odbora HBK za sredstva društvene komunikacije riječki nadbiskup Ivan Devčić. Nazočio je i predstavnik Križevačke eparhije, đakon Livio Marijan, eparhijski kancelar. Vijest: http://ika.hkm.hr/novosti/pokrenuta-nova-mrezna-stranica-informativne-katolicke-agencije/ 


 

Religioznost je ljudska stvar. Duhovnost je pak božanska, ona dolazi s neba. Starozavjetni zakon, na primjer, nije mogao nikoga učiniti duhovnim. Bilo je ljudi u Starom Zavetu koji su se uzdigli iznad standarda zakona, kao Mojsije, Ilija, Ivan Krstitelj, koji su postali duhovni spoznajom Božjega srca. Ali zakon sam po sebi ne čini nikoga duhovnim jer zakon samo traži da svoju vanjštinu uskladimo s određenim standardima. Ako držiš deset zapovijedi, ti si u redu. Izvana ili formalno gledajući zakon ne bi mogao naći grešku na tebi. I ako si poštovao sve zakone u svezi s obredima i crkvenim propisima, prihvaćen si  kao korektna osoba, “pravi vjernik“. Ali to te ne čini duhovnim u Kristovom smislu. Kako to može biti?

Čovjek može redovno pohađati crkvu, izvršavati sve što se propisuje i sudjelovati u svim obredima, moliti se i postiti, a ne biti uopće duhovan. Sve to može dobro odglumiti ili može čak iskreno sve to vrštiti misleći da time Bogu udovoljava, Boga plaća, daje što se traži. Sve ovo što je nabrojeno spada u “religioznost“. Opisan čovjek je religiozan. On bi bio ekvivalent farizeju iz Isusovog vremena, koji je izvana usklađen sa svime, ali u svom srcu ne pripada iskreno Kristu. Religiozni ljudi mogu propovjedati, čitati svakodnevno Bibliju, moliti sve propisane molitve, postiti, redovito ići na bogoslućje i pričešćivati se, pridonositi za potrebe crkve, paliti svijeće, ići na hodočašća, ljubiti svete slike...i opet ne pripadati srcem i umom Bogu. Jer uza sve to što rade mogu istovremeno mogu biti lašci, tražiti slavu od ljudi, živjeti za sebe i novac, ogovarati i prezirati drugoga, “obožavati“ ovozemljaske bogove (slavu, novac, moć, ljepotu, zdravlje, naciju, rasu i sl.). S jedne strane je forma pobožnosti, ali s druge strane, nutarnje, nema iskrenosti, nema ljubavi, nema istinske vjere i duha Kristova evanđelja.

U nedjelju, 16. rujna 2018., u Slavonskom Brodu, protojerej stavrofor o. Ivan Barščevski, grkokatolički sibinjski župnik i slavonski dekan, proslavio je zlatni jubilej - 50 godina svećeništva. Čestitake i "Mnogaja lita"!
VIJEST:  http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=203240 


 

U subotu, 15. rujna 2018., na ostatcima crkve sv. Križa u Starom Gradu na Žumberku, vladike križevački Nikola Kekić služio je božansku liturgiju, zajedno s o. Marjanom Jeftimovim i protoprezbiterom stavroforom o. Milanom Stipićem, župnikom Jastrebarskog i dušobrižnikom Dalmatinskog vikarijata. Poslije liturgije svi sudionici slavlja okupili su se oko zajedničkog stola u Kekić Dragi, rodnom mjestu vladike Kekića.


 

Europski biskupi okupljeni na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija u Poznańu od 13. do 16. rujna uputili su Molitvu za Europu koju su zajednički izmolili na završetku misnoga slavlja u poznańskoj katedrali Sv. Petra i Pavla u nedjelju 16. rujna. 

Molitva za Europu europskih biskupa:
Daj, Gospodine Isuse Kriste, da te prihvati naša voljena Europa! Neka otvori vrata i srce da razumije i primi tjeskobe, brige, probleme svojih naroda, koji traže Tvoju pomoć.
Daj da uzmogne odgovoriti svim silama i velikodušnošću svojih kršćanskih korijena na ovaj povijesni trenutak u kojem svijet živi.
Daj da njezina budućnost bude otvorena za velikodušne, slobodne odluke, u znaku uzajamnog poštovanja, kako bi Europa bila dom naroda.
Gospodine, svjesni smo svoje slabosti, ali također smo svjesni poslanja koje si nam povjerio: donositi u Europu radost Evanđelja, tu nadu za svijet.

Blagdan Uzvišenja časnoga i životvornoga Križa Gospodnjega, 14. rujna

 

Ovoga dana slave se dva događaja: pronalazak časnoga Križa Isusova na Golgoti i povratak Križa iz Perzije u Jeruzalem. Obilazeći Svetu zemlju, sveta carica Helena odluči da potraži križ na kojemu je bio  raspet naš Gospodin Isus Krist. Crkvena predaja kaže kako je neki starac Židov imenom Juda otkrio da je taj križ zakopan pod poganskim hramom božice Venere, koga je na Golgoti podigao rimski car Hadrijan. Poganski hram je srušen i kopajući u dubinu nađoše tri križa. No kako znati križ na kojemu je Krist bio raspet? Mimo toga mjesta prolazila je povorka s mrtvacem. Patrijarh Makarije zaustavi povorku i naredi da na mrtvaca stave jedan po jedan od nađenih križeva. Kada stave treći križ, mrtvac oživi. Po tome spoznaše da je to Isusov križ. Metnuše taj isti križ i na jednu bolesnu ženu koja odmah ozdravi. Tada je patrijarh visoko uzdigao križ da ga sav narod vidi. Narod u suzama zapjeva «Gospode, pomiluj!» Carica Helena napravi kovčeg od srebra i u njega položi časni križ. U 7. stoljeću perzijski car Hozroj osvojio je Jeruzalem i mnoge Židove odveo u ropstvo, a uz plijen odnese u Perziju i drvo Križa Gospodnjega. Nakon 14 godina, 628., bizantski car Heraklije pobjedi Hozroja i vrati Križ u Jeruzalem. Car je na svojim leđima unosio Križ u grad. No neka sila zaustavi ga i nije mu dala naprijed. Patrijarh Zaharija vidje anđela koji je cara sprečavao da u raskošnom carskom odijelu nosi Križ putem kojim je Gospod, bos i ponižen, hodio noseći Križ na Golgotu. To viđenje priopći patrijarh caru. Tada car svuče carske haljine i obuče skromne i bosonog dalje ponese Križ na Golgotu i položi u crkvu Uskrsnuća na radost i utjehu cijeloga kršćanskog svijeta.

TROPAR, glas 1. : Spasi, Gospode, narod svoj i blagoslovi baštinu svoju. Podaj Crkvi svojoj pobjedu nad neprijateljima, i čuvaj križem svojim puk svoj.

KONDAK: Uzašao si dragovoljno na križ, Kriste Bože. Narodu svome novome, imenom tvojim nazvanim, podaj milosti svoje. Silom svojom razveseli svetu Crkvu i daj joj pobjedu nad neprijateljima, jer samo od tebe ima ona pomoć, oružje mira i sigurnu pobjedu.