Proroci i sveci navješćuju Kristovo utjelovljenje

U tradiciji bizantskog obreda sredinom studenoga počinje svojevrsna “božićna korizma“, točnije božićni post, kao duhovna priprava za Božić, svetkovinu rođenja Kristova. U tom predbožićnom vremenu padaju razni svetački blagdani: Začeće presvete Bogorodice u krilu majke Ane, spomendani proroka, crkvenih naučitelja i svetih isposnika, zatim dvije nedjelje prije Božića koje se spominju svetih praotaca i otaca Kristovih. Bizantski obred se priprema na slavlje “sniženja“ (grč. kenosis) ili tjelesnog silaska, a time i svojevrsnog poniženja Riječi Božje kroz sliku “silaska“ svetih među nas, njihovih svjedočanstava i primjera. Tijekom prosinca u sinaksaru (menologiju ili mjesecoslovu) redom se nalaze likovi presvete Bogorodice, proroka, mučenika, biskupa, monaha i isposnika, kao da bi bogoslužje htjelo okupiti ove velike kršćanske likove, a s njima i nâs same, na zajedničko očekivanje i slavlja otajstva Utjelovljenja.

PROPOVIJED VLADIKE KRIŽEVAČKOGA NIKOLE KEKIĆA
Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb
Nedjelja, 25. studenoga 2018., 27. po Duhovima (prijenos liturgije na Hrvatskoj televiziji)

Sve vas, braćo i sestre po Gospodu našemu Isusu Kristu, nazočne u ovoj našoj grkokatoličkoj konkatedralnoj i župnoj crkvi svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu na Gornjem gradu, kao i vas koji ste diljem Hrvatske i svijeta putem Hrvatske televizije danas s nama, srdačno pozdraljam. Prošli tjedan mi biskupi iz Hrvatske bili smo u službenom posjetu Svetoj Stolici u Rimu Ad limina apostolorum. Prenosim vam pozdrave pape Franje.

Današnje naše razmatranje posvetit ćemo odlomu iz poslanice svetog apostola Pavla upućene kršćanima u Efezu. Pavao nam doziva u svijest našu svakidašnjicu i čitav naš život uspoređuje s jednom vrsti borbe, jer je on sȃm tu životnu stvarnost u svom životu puna puta iskusio. Mogli bismo reći da se sličan sadržaj nalazi i u završnom dijelu molitve Gospodnje Očenašu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Bolje je reći od Zloga. Čuli ste kako je papa Franjo tumačeći Očenaš rekao da riječi te molitve treba malo izmijeniti i to one gdje se kaže “i ne uvedi nas u napast” jer bi netko koji nije dovoljno poučen mogao zaključiti da nas Bog uvodi u napast, što jednostvano nije moguće, jer je Bog sama dobrota i ljubav i toliko voli čovjeka da je poslao jedinorođenoga Sina svoga k tom čovjeku na zemlju da ga izbavi iz ralja grijeha i zla.

SUBOTA, 10. studenoga 2018., u 10:30 sati, Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, Zagreb


 

U subotu, 3. studenoga 2018., konkatedralnu i župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu posjetili su vjernici Varaždinske biskupije, župe Margečan-Vinica i Donja Voća predvođeni njihovim župnicima vlč. Alojzijem Pakracem i vlč. Markom Zadravcem. Nakon toga posjetili su našu crkvu i župljani župe Presvetog Trojstva sa župnikom mons. Josip Đurkan (foto: Danijel Hranilović)


 

 

Na 24. nedjelju po Duhovima, 4. studenoga 2018., u Konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, obilježena je 25. obljetnica služenja liturgije na ukrajinskom jeziku u Zagrebu. Svetu liturgiju služio je protojerej mitrofor o. Taras Barščevski, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije liturgije, uz zajedničko druženje, uz posebnu zahvalu i prigodni dar, odano je  zasluženo priznanje gospođi Masrusji Jurista za njezino dugogodišnje i pregalačko zalaganje i brigu oko okupljanja zajednice vjernika ukrajinskog jezika u Zagrebu. Čestitamo! (foto: T. Šagadin)


 

Na Dušni dan (spomen svih vjernih pokojnih) prema rimskom obredu, 2. studenoga 2018., u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju, o. Danijel Hranilović, župnik zagrebački i eparhijski ekonom, uz susluženje o. Ivana Radeljaka, ravnatelja eparhijskog Caritasa i duhovnika Grkokatoličkog sjemeništa, služio je svetu liturgiju i Panahidu (Ishodnicu) za pokojne, na kojoj se okupio veliki broj zagrebačkih grkokatoličkih vjernika. Vječni spomen svim pokojnima!


 

U srijedu, 31. listopada 2018., na obilježavanju 25. obljetnice osnutka i djelovanja Makedonske pravoslavne crkvene općine Sv. Zlata Meglenska u Zagrebu i 15. obljetnici od potpisivanja Ugovora o zajedničkom interesu između Vlade RH i Makedonske pravoslavne crkve, sudjelovao je kao gost i vladika križevački Nikola Kekić. Na proslavi su se okupili visoki vladini i vjerski dužnosnici te predstavnici grada. Protojerej Kirko Velinski, svećenik Makedonske pravoslavne crkve u Zagrebu, najavio je i skorašnji dovršetak crkve u Zagrebu. Vladika Kekić susreo se ovom prigodom i s vladikom Pimenom, episkopom MPC za Zapadnu Europu, i čestitao mu na ovoj obljetnici (foto: Kirko Velinski)


 

USKRIŠENJE JAIROVE KĆERI I OZDRAVLJENJE BOLESNE ŽENE

"Dijete ustani!" (Luka 8, 54)

TROPAR: Uništio si križem svojim smrt, razbojniku si otvorio raj. Mironosicama si plač pretvorio u radost, a apostolima si naložio propovijedati, da si uskrsnuo, Kriste Bože, dajući svijetu veliku milost.

KONDAK: Više ni vlast smrti ne može ljude sapeti, jer Krist siđe, skrši i satre moć njezinu. Svezan je pakao, proroci se složno raduju. Spasitelj se ukazao sljedbenicima svojim, govoreći: Iziđite vjerni na uskrsnuće.

I žena koja se dotakla Isusovih haljina da ozdravi i Jair koji Isusa poziva u kuću gdje mu je kćerkica na umoru oboje u kritičnoj životnoj situaciji traže pomoć i izlaz. I ne misleći na onozemaljski život, oni jednostavno, ljudski čine nešto što je sasvim prirodno. U nevolji traže spas, sada i ovdje. Netko bi prigovorio da su se trebali pomiriti sa sudbinom i misliti na vječni život. Oni naprotiv gledaju "riješiti" muku ovozemaljskog života kao da onog drugog nema. Biti slab, boležljiv, ranjiv i jadan je normalan dio naše ljudske egzistencije. Bojati se smrti, željeti život i zdravlje je normalno i ljudima prirođeno, instinktivno. Na koncu, nakon pada u smrtnost, to nas još uvijek podsijeća da smo stvoreni za nešto bolje i više i trajnije od ovoga jadnoga i prolaznoga života. I Bog je kod stvaranja čovjeka tako htio i nije želio čovjekovu smrtnost i raspadljivost. Ove nas zgode iz Lukina evanđelja potiču da molimo za dobro u svakoj nevolji, da se uvijek nadamo i  uvijek najprije od Boga tražimo rješenje za svoje nevolje. Imamo na to pravo, jer premda smo grješni, ipak smo po krštenju Božja djeca i Njegova prvotna ljubav. Bog je čovjekoljubac, kako mu često u liturgiji pjevamo. Ne bojmo se od Oca tražiti što nam treba, pa makar to bilo i za ovozemaljski život. Ali trebamo se bojati napasti da tražimo sve samo ne najprije kraljevstvo nebesko i da izgubimo iz vida vječnost i konačni smisao i cilj za koji smo stvoreni. Tek tada ćemo promašiti. Isus je ozdravio i u život vratio ovo dvoje. U koji život ih je vratio? Opet u smrtni i prolazni. Oni će kasnije opet patiti i umrijeti od neke bolesti ili starosti. Isus je htio pokazati da je Bog, da želi čovjeku dobro, da je čovjek stvoren za vječnu radost i kraljevstvo nebesko i da uvijek treba prvenstveno tomu težiti. A put je baš  ovozemaljski, kroz "dolinu suza". I u toj dolini kršćanin treba biti čovjek vjere, nade i ljubavi, optimist i borac. Ne zbog ovog prolaznog, nego zbog onog neprolaznog života. A Gospod koji je čovjekoljubac na tome nas putu prati i neprestano poziva da "ustanemo" iz svoje smrtnosti, već ovdje i sada. Na tom nas putu hrani svojim Tijelom i Krvlju, dariva blagodatima u svetim sakramentima i krijepi svojim Duhom. 


 

Isusovac bizantskog obreda, arhimandrit, profesor emeritus i višegodišnji predavač na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu, jedan od najboljih poznavatelja istočnih kršćanskih obreda, osobito, bizantskog, o. Robert Francis Taft, upokojio se u Gospodu 2. studenoga 2018. godine.

Rođen je 9. siječnja 1932. godine u gradu Providence (država Rhode Island), SAD, u obitelji u kojoj je bilo više poznatih američkih političara. Ušao je u Družbu Isusovu 1949., pohađao filozosko-teološke studije na Weston Collegeu u Westonu, predavao na isusovačkom kolegiju u Bagdadu, Irak. U SAD-u je 1949 diplomirao ruski na Fordham Univerzitetu, a zaređen je za svećenika bizantskog obreda 7. lipnja 1963. Nastavio je studij na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu 1970. i doktorirao kod prof. Juana Mateosa s temom “Veliki ulazak na Božanskoj liturgiji“ 1975. Djelo je odmah izašlo i postalo klasičnom literaturom iz područja povijesti bizantskog obreda. Kao profesor Papinskog Istočnog Instituta od 1975. do 2011., Taft je bio profesor svjetskoga glasa, vodio nebrojene projekte postdiplomskih studija i stekao veliki ugled kako u Katoličkoj, tako i u svim istočnim Crkvama, kao izvrstan poznavalac povijesnog razvoja istočnih kršćanskih obreda. Od 1972. do 1976. bio je urednik časopisa “Orientalia Christiana Periodica“, a od 1987. do 2004. izdavač i urednik “Ortientalia Christiana Analecta“. Bio je konzultorom brojnih dikasterija, Kongregacije za Istočne Crkve i utemeljitelj Društva za istočne obrede (Societas Orientalium Liturgiarum). Godine 1998. postao je arhimandritzom Ukrajinske grkokatoličke Crkve  s pravom nošenja mitre i štapa. Poslije 2011. godine povukao se u Campion Hall, u Westonu, SAD, u sjeverno-američku provinciju otaca isusovaca. Napisao je preko 800 djela, najviše iz područja povijesti bizantskoga obreda. Među najpoznatijim knjigama su mu Bogoslužje časova na Istoku i Zapadu 1986., za koju je dobio nagradu “najbolje teološke knjige“ američkog katoličkog novinarskog društva. Napisao je i “Kratku povijest bizantskog obreda“ (1999.), kao i opširnu povijest liturgije svetoga Ivana Zlatoustog. Vječnaja pamjat!


 

Uz neke izuzetke među istočnim kršćanima, generalno istočni obredi ne upotrebljavaju glazbala u liturgiji. Jedini istinski smisaoni zvuk je onaj kojega proizvodi ljudski glas. U većim crkvenim zajednicama postoji tendencija “profesionalizacije“ pjevanja uz nekad vrlo kvalitetne zborove koji pjevaju na obredima dok ljudi slušaju i sudjeluju poklonima, križanjem, tihom molitvom. U manjim zajednicama prisutna je suprotna tendecija, pa su napjevi često vrlo jednostavni i laki za naučiti (tzv. “prostopjenije“), pripadaju nekoj domaćoj tradiciji s kojom se ljudi lako poistovjećuju, a svi su pozvani sudjelovati u pjevanju. Ovjde je vrlo važna, gotovo presudna uloga pojca ili pojaca (pjevača) koji dobro znaju napjeve, koji započinju i predvode pjevanje zajednice. U svakom slučaju: nema glazbala. Kod Armenaca i ponegdje kod Grka u dijaspori pjevanje nekada prate orgulje, ali ne s vodeće ili samostalne pozicije, već kao tehnička pomoć u podržavanju pjevanja. Kod Kopta i Sirijaca se koriste uglavnom ritmički cimbali (“sistrum“), a kod Etiopljana i bubnjevi. Sve to tek olakšava i podržava pjevanje ljudskoga glasa. Postoje više biblijskih i povijesnih razloga za takvu tradiciju u istočnim obredima. Prema Knjizi postanka, sposobnost govora glasom i riječima je nešto što definira ljudsko biće u njegovu jedinstvenom odnosu prema Stvoritelju (Post 2, 19). Čovjek je Stvoriteljeva ikona ili lik (Post 1, 27). Stvoritelj stvara izgovorenom riječju (Post 1,3). Ako je bogoslužje izraz jedinstvenog odnosa između Boga i čovjeka, tada je sasvim prikladno izražavati vjeru riječima bez drugih zvukova koji bi zamijenili ili bili pridodani ljudskoj riječi i glasu. Novi Zavjet nam govori kako je Isus s učenicima otpjevao hvalospjeve poslije pashalne večere (Mt 26, 30). I samo rođenje Bogočovjeka najavljeno je pjesmom anđela (Lk 2, 14). U vizijama nebeske liturgije obilato se govori o pjevanju nebeskih sila pred Bogom (npr. Otk 5, 9-10). Mnogi su sveti isposnici i pustinjaci u samoći Bogu pjevali.