Mi, katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj na poziv požeškog biskupa Antuna Škvorčevića susreli smo se u Biskupskom domu u Požegi, 17. siječnja 2019.

U božićnom ozračju, pred početak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, posvjedočili smo zajedničku vjeru u istoga Gospodina Isusa Krista koji „sebe dade za nas“ (Tit 2,14), izrazili jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvodimo. Izrazili smo uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu. Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

18. siječnja: Sv. Atanazij Veliki i sv. Ćiril, patrijarsi aleksandrijski

TROPAR, glas 3.: Blistajući djelima pravovjerja, utišali ste sva krivojverja i postadoste pobjedonosni dobitnici, Atanazije i mudri Ćirile. Obogatili ste sve pobožnošću i veličanstveno ukrasili Crkvu Božju; dolikovalo vam je pronaći Krista Boga koji nam veliku milost daje.

KONDAK, glas 4.: Veliki prvosvećenici bogoštovlja i hrabri bojovnici Crkve Kristove, čuvajte sve koji kliču: Spasi, Milosrdni, one koji te  vjerom slave!

Sveti Atanazij Veliki (298.-373.) bio je patrijarh aleksandrijski i jedan od velikih otaca naučitelja Crkve. Među njegovim brojnim djelima gdje izlaže temeljni nauk o Kristovu utjelovljenju, poznato je njegovo “Atanazijevo“ Vjerovanje koje obrazlaže tajnu Trojedinog Boga.

Tko želi biti spašen, taj mora, prije svega, čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen. Ovo je katolička vjera: slavimo jednoga Boga u Trojici i Trojicu u jedinstvu, bez umnožavanja osoba i bez razdiobe biti. Jedna je osoba Oca, druga osoba je Sina, a treća je osoba Duha Svetoga.
Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno božanstvo. Istu slavu i jednako vječno veličanstvo. Kako Otac, tako Sin i tako Duh Sveti. Nestvoren je Otac, nestvoren je Sin, nestvoren je Duh Sveti.  Neizmjeran je Otac, neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vječan je Otac, vječan je Sin, vječan je Duh Sveti.
A ipak nisu tri vječna, nego je jedan vječni. Tako nisu ni tri nestvorena, ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemoguć Otac, svemoguć Sin, svemoguć Duh Sveti, a ipak nisu tri svemoguća, nego je jedan svemogući. Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog.
Tako je Otac Gospod, Sin Gospod, Duh Sveti Gospod, a ipak nisu tri Gospoda, nego jedan Gospod. Jer kako po kršćanskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolička vjera zabranjuje priznati tri Boga i tri Gospoda, nego jednog Gospoda.

"Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud kao oni, vikat će na njega 'lud si' samo zato što nije lud kao što su oni."

Rođen je 251. godine blizu Herakleje u Egoptu. Po smrti bogatih roditelja godine 272. podijelio je imanje sa svojom sestrom, koju smjesti u djevojački dom, te svoj dio imanja podijeli siromasima. Počeo je najprije živjeti samačkim životom u blizini rodnoga sela, a zatim se uputi na obale Crvenog Mora, gdje kao monah u postu i molitvi i u teškim iskušenjima provede dvadeset godina. Godine 305. osnovao je manastir u Fajumi gdje je okupio mnoštvo učenika. Dvaput je iz svoga boravišta dolazio u Aleksandriju: prvi put za vrijeme progona kršćana želeći da umre kao mučenik Krista radi, drugi put na molbu sv. Atanazija da opovrgne klevetu krivovjeraca arijanaca koji su govorili da je i Antun njihov pristaša. Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskim, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog psa. Umro je godine 356. u svojoj pećini u 105. godini života. Njegov život opisao je sv. Atanazije. Moći su njegove prenesene u Aleksandriju, pa u Carigrad, a odatle u Vjenu u Francusku. Drži se jednim od začetnika kršćanskoga monaštva i velikim duhovnim učiteljem askeze. Brojne su i poučne njegove izreke i zgode. Jedna glasi: "Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije luda kao oni, vikat će na njega "lud si" samo zato što nije lud kao što su oni." 

TROPAR glas 4.: Nasljedujući načinom života Ilijinu revnost i slijedeći Krstitelja ravnim stazama, oče Antune, bio si žiteljem pustinje i utvrdio si svijet svojim molitvama. Zato moli Krista Boga, da se spase naše duše.

KONDAK, glas 2.: Odbacivši vrevu svijeta, proveo si miran život. Krstitelja si nasljedovao u svakom obliku, o časni oče. To zajedno s njime tebe štujemo, o Antune, predvodniče otaca.


 

AKATIST SV. VELEMUČENICI ANASTAZIJI (klikni na sliku)

Sv. velemučenica Anastazija (Stošija) - veliko ime kršćanskog Istoka i Zapada

U prosincu i siječnju, u crkvenim kalendarima i mjesnim tradicijama naših krajeva, ali i šire, naići ćemo na svetu Anastaziju ili Stošiju (kako je nazivaju Dalmatinci). Zadar i njegova velebna katedrala iz 12. st. slave je 15. siječnja, Samobor 22. siječnja, u tradicionalnom rimskom kalendaru se pojavljuje na sam Božić 25. prosinca, u kalendaru bizantskog obreda kod grkokatolika i pravoslavnih kao i u drugim istočnim kršćanskim tradicijama (sirijska, armenska, koptska) pojavljuje se 22. prosinca, u vrijeme božićnog predblagdana. Radi se doista o izuzetnom svetačkom, povijesnom i ljudskom liku. Postoji preko stotinjak mjesta širom Europe, od Urala do Atlantika, i od Sjevernog mora do obala Sredozemlja gdje katedrale, crkve, kapelice nose ime ove europske kršćanke iz 4. st. Od Beringova prolaza do Verone, od Atlantika do Zadra i Rima, od “Otočića sv. Anastazije“ u Bugarskoj do Sicilije i Zaragoze, nailazimo na tragove mučenice Anastazije. Zaziva se kao zaštitnica utamničenih i progonjenih, kod svih tjelesnih i duševnih poteškoća te kao zaštitnica porodilja i stradalih u zemljotresu. Tko je bila ova mlada i hrabra žena, po kojoj je i glasovita tragična ruska princeza Anastazija Romanov dobila ime, svetica koja je spaljena na Božić 314. godine, a po imenu nositeljica temeljne poruke kršćanske vjere (grč. anastasis znači “uskrsnuće“ – pa bi Anastazija bila “Vazmenka“ ili “Uskrsnica“)?

"U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog" (Ivan 1, 1). Tako počinje Proslov Ivanovog Evanđelja, početak Radosne vijesti o učovječenju Jedinorođenoga Sina Božjega, koja nam otkriva Njegovu božansku preegzistenciju kao Vječne Riječi, Logosa, Boga. U našem "post-istinitom" vremenu (ili vremenu "post istine"), kada se ruše određeni sustavi građeni na izgovorenoj "riječi" - kao što su novinarstvo, politika i trajnost ženidbe na primjer - kršćanstvo i dalje navješćuje vječnu bitnost i moć Riječi. I dostojanstvo i odgovornost izgovorene riječi. U posvemašnjem teroru relativizma i inflacije riječi i govora, mi se obvezujemo i vezujemo za izgovorenu riječ jer znamo (ili bismo trebali znati) da je učovječeni Bog - Riječ koja je postala tijelom za nas i koja nam je progovorila istinu. U kršćanstvu moć i vrijednost riječi ne počiva na nekoj ideji ili ideologiji, već na zajedništvu s Osobom. I ta je Riječ Osoba, ujedno i utjelovljena Istina, prosvjetljujući i životvorni Gospod Isus Krist, "izrečen" od Oca "u početku". On je Vječna Božja Riječ, Logos, Smisao. Zato za nas kršćane ne može biti nevažno što i kako govorimo i kakve riječi izgovaramo, kako u molitvi, tako i u svagdanjoj trivijalnoj komunikaciji s ljudima, niti nam može biti nebitno to da izgovorena riječ obvezuje istinom, tj. da živimo istinski ono što govorimo i propovijedamo. Kao što Bog izgovara Riječ (Sina) za naše spasenje i spasenje svega stvorenoga, tako i mi riječima i djelima svakodnevno izgovaramo istinu o sebi - što smo i tko smo. I po toj istini ćemo biti suđeni. Čak nas i suvremena elektronska i računalna komunikacija podjseća na to. Sva je sazdana na simbolici i riječi, na "ikonama" i znakovima - na kombinacijama i značenjima od kojih je strutkurirana kibernetika i informatika. Dakle, civilizacija se sva nekako vrti oko "riječi" još od prve stranice Knjige Postanka ("i reče Bog") i evo od prve stranice Ivanova Evanđelja ("Riječ...sve postade po njoj", Iv 1, 3). Mi možemo i krivo, lažno govoriti, rječju krivotvoriti i krivozboriti, varati svijet oko sebe, pa i sebe same, ali ne možemo prevariti Istinu, Boga. Budimo istovremeno ljudi riječi i Riječi koja je Put, Istina i Život. Pazimo na svaku izgovorenu (i napisanu) i življenu riječ i Boga Riječ kojem kao kršćani pripadamo (đakon Livio) .


 


(Etiopska ikona: Propovijedanje kraljevstva nebeskoga)

"Otada je Isus počeo propovijedati: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!" Matej, zač. 8. (4, 17)

KONDAK nedjeljni, glas 1.: Uskrsnuo si kao Bog iz groba u slavi. I svijet si uskrisio sa sobom. Ljudski rod Te kao Boga slavi i smrt iščeznu. Adam pak klikće, Vladaru! Eva, oslobođena sada od okova, raduje se kličući: Ti si, Kriste, onaj koji daješ svima uskrsnuće!

TROPAR Bogojavljenja, glas 1.: Kad si se, Gospode, krstio na Jordanu, objavi se Trojica dostojna klanjanja. Jer Očev glas svjedočiše za tebe, nazivajući te ljubljenim Sinom, a Duh u liku goluba potvrđivaše istinitost riječi. Objavio si se, Kriste Bože, i prosvijetlio svijet. Slava tebi!


 

Prošlo je vrijeme Božića, a evo i vrijeme Bogojavljenja. Što smo to dobili kroz ova sveta vremena? S čime ćemo u novo ljeto? Ok, teološki to zvuči ovako: “Pojavila se milost Božja” u učovječenju Božjega Logosa/Riječi (Tit 2:11). Vječni Bog Sin je primio ljudsko tijelo i došao na svijet kao dijete. On, Vječni, rodio se u vremenu kao čovjek, kao vremeniti (“Djevica danas rađa Vječitoga...“, Kondak Rođenja). On je bio jedini koji može spasiti palo čovječanstvo jer je bio u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek. To se savršeno objavilo na Njegovu krštenju koje smo slavili na Bogojavljenje. Živio je savršen život i dobrovoljno je išao na križ kako bi platio kaznu za naše grijehe, “smrću smrt uništio“ i nama “život darovao“ - kako ćemo pjevati o Pashi (Tropar Uskrsa). Što smo to onda u konačnici dobili? Što je Njegovo otkupljenje učinilo za nas, prema poslanici Titu, iz koje smo ovih dana čitali (2:11-14)? Da nas netko u duhovno-vjerskom smislu kao kršćane upita: “Što si dobilo/dobila za Božić?“ – što bismo uopće odgovorili? Ajmo redom, otvoriti dar po dar.

Prije svega, donijelo je oprost. “Jer pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (r. 11). To je nešto što mi po sebi nikada ne bismo mogli, i budući da je platio cijenu našeg otkupljenja svojom smrću, Bog sada svima daruje ulaznicu u Carstvo Nebesko, svima koji slobodno prihvaćaju vjeru u Njegovog Sina i Njegovu žrtvu umjesto njih i koji po toj vjeri žive. To je nezasluženo, darovano spasenje. Riješenje svih naših ljudskih poteškoća, počev od one temeljne: smrti. Može li to biti baza za rješavanje svih naših depri, frustracija, strahova i muka u životu?! Može i treba!

"Otac je iz ljubavi prema svijetu "dao jedinorođenoga Sina" (Ivanovo evanđelje). Taj je Sin Očev jedini (grčki  monogenes, staroslavenski  jedinorodni) i ljubljeni Sin. Njega je "dao" ili "darovao" grješnome svijetu koji je pali i otpali ljudski rod. To pokazuje doseg Božje ljubavi. Očito da se veći ne može zamisliti. I sami je oblik kojem se iskazuje Božja ljubav prema ljudima u sebi nezapamćen.... Isus je Božji dar i poklon čovjeku. To je osnovna evanđeoska istina o Bogu Ocu, njegovu Sinu Isusu Kristu i palome ljudskome rodu" (sveti Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze).


 

"Bog je postao čovjekom u Isusu da bi s nama dijelio život. Održavajmo živim taj odnos s Njim i jedni s drugima!" - papa Franjo na Twitteru, u čestitci kršćanima koji slave Božić po julijanskom kalendaru.


 

TROPAR, glas 1.: Kada si se, Gospode, krstio na Jordanu, objavila se Trojica dostojna klanjanja. Jer Očev glas svjedočiše za Tebe, nazivajući Te ljubljenim Sinom, a Duh u liku goluba potvrđivaše istinitost riječi. Objavio si se, Kriste Bože, i prosvijetlio svijet: Slava Tebi.

Vo Jordanje kreščajuščusja tebje, Gospodi, trojčeskoje javisja poklonenije: roditelev bo glas svidjetelstvovaše tebje, vozljublenago tja Sina imenuja: i Duh v vidje golubinje, izvjestvovaše slovese utverždenije. Javlejsja, Hriste Bože, i mir prosvješčej, slava tebje.

KONDAK, glas 4.: Danas si se objavio cijelom svijetu, Gospode, i Tvoje svjetlo nas je obasjalo, a mi prosvijetljeni pjevamo Tebi: Došao si i objavio si se, o Svjetlosti neobuhvatna.