KANON NEDJELJE O CARINIKU I FARIZEJU - MOLITVA ZA OPROŠTENJE, ISKRENOST I PONIZNOST

 S Nedjeljom o cariniku i farizeju zakoračili smo u vrijeme neposredne priprave za Veliki i časni post - Svetu četrdesetnicu i hod prema Pashi. Vrijeme je to najbogatije duhovnim temama i molitvenim tekstovima koja se tiču svakoga kršćanina i koji su svakom kršćaninu, ali i čovjeku kao takvom, itekako potrebni za zdrav psihički i duhovni život. Kanon je rukovet od tri, osam ili devet pjesama posvećen jednoj evanđeoskoj ili duhovnoj temi, blagdanu ili svecu. Svaka pjesma kanona ima: početni "irmos" (tropar koji sabire biblijsku pjesmu), zatim nekoliko tropara i zaziva s temom kanona (ovdje na temu carinika i farizeja) i završni bogorodičan. Kanon se moli tako da se najprije izmole uobičajene uvodne molitve (Načalo), zatim redom kanon i na kraju uobičajeno završetak: Slava Ocu, I sada, triput "Gospode, pomiluj" i "Molitvama Bogorodice i svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste, Sina Boga živoga, pomiluj nas". Ovaj molitveni kanon je posebno prigodan za ovu nastupajuću nedjelju i tjedan koji joj slijedi, ali i u svako drugo doba, kao molitva za oproštenje, iskrenost i poniznost.

KANON CARINIKA I FARIZEJA, glas 6., monaha Jurja

Pjesma 1 (Mojsijeva)

Irmos: Prošavši hodom dubinu morsku kao po suhu, Izraelci gledahu progonitelja faraona kako se utapa i glasno klicahu: Zapjevajmo Bogu pjesmu pobjedničku!

Slava tebi, Bože naš, slava tebi!

Potičući prispodobama sve ljude na popravljanje života, Krist pozdiže carinika u njegovoj poniznosti, a ponizuje uznositost farizeja.

On nije prisilno pošao u smrt, niti mu je smrt nametnuta, nego je to izabrao svojom slobodnom voljom. Evo što kaže: Imam vlast dati život, a imam vlast opet ga uzeti. Sam je dakle slobodno odlučio podnijeti muku, radujući se uzvišenom djelu, veseleći se kruni, kličući od veselja zbog spasenja ljudi. Nije se stidio križa i donio je spasenje svijetu. Nije on bio običan čovjek koji je trpio, nego počovječen Bog koji se borio za nagradu poslušnosti. Nemoj se, dakle, radovati križu samo u vrijeme mira. Imaj istu vjeru i u vrijeme progonstva, da ne bi bio prijatelj Isusov u vrijeme mira, a u vrijeme rata njegov neprijatelj. Primaš sada oproštenje svojih grijeha i obilate milosti od svoga duhovnog i darežljivog kralja, a kad bukne rat, hrabro se bori za svoga kralja. Isus nije ništa sagriješio, a propet je za te. A ti ne želiš biti prikovan na križ za Onoga koji je iz ljubavi prema tebi pribijen na križ? Ti ne daješ milost, jer si je prije primio, nego je vraćaš vraćajući dug Onomu koji je radi tebe bio propet na Golgoti.
(Iz Kateheza sv. Ćirila Jeruzalemskog, Patrologia Graeca 33,  799. 802)


 

(IKA, Zagreb) U dokumentu koji su 4. veljače u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Sveučilišta Al Azhar Ahmad Al-Tayyib ističe se snažna osuda terorizma i nasilja i poručuje da Bog ne želi da se Njegovo ime koristi za ugnjetavanje ljudi. 

Deklaracija o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“ nije samo prekretnica u odnosima između kršćanstva i islama, nego je također poruka s jakim utjecajem na međunarodnu scenu. U predgovoru, nakon što je potvrđeno da „Vjera vodi vjernika da u drugom vidi brata kojega treba podržati i ljubiti“, govori se o tom tekstu kao o dokumentu promišljenom iskrenošću i ozbiljnošću koji poziva sve ljude koji nose u srcu vjeru u Boga i vjeru u ljudsko bratstvo kako bi se ujedinili i zajedno radili, prenosi Vatican News.

Dokument počinje nizom zaziva. Papa i veliki imam govore uime Boga koji je stvorio sva ljudska bića jednaka u pravima, dužnostima i dostojanstvu; uime nevine ljudske duše koju je Bog zabranio ubiti; uime siromašnih, siročadi i udovica; izbjeglica i prognanika, te svih žrtava ratova i progona. Al-Azhar zajedno s Katoličkom Crkvom izjavljuje da će usvojiti kulturu dijaloga kao put; zajedničku suradnju kao ponašanje; međusobno poznavanje kao metodu i kriterij. 

Na povijesnoj misi, prvoj Papinoj misi na Arapskom poluotoku, sudjelovali su i istočni katolički partrijarsi i crkveni poglavari: maronitski, koptski, grkokatolički melkitski, siro-malankarski, siro-malabarski i armenski.

Dokumentom tražimo od sebe i svjetskih vođa, graditelja međunarodne politike i svjetske ekonomije da se ozbiljno zauzmemo za širenje kulture tolerancije, suživota i mira; da ćemo djelovati, što je prije moguće, kako bismo zaustavili prolijevanje nedužne krvi i okončali ratove, sukobe, uništavanje okoliša, te kulturno i moralno propadanje koje proživljava sadašnji svijet, piše u deklaraciji.

DEPRESIJA I RANJENA LJUDSKA NARAV

Ono što danas uobičajeno nazivamo “depresijom“ ima mnogo naziva i nijansi, pa možemo govoriti i o melankoličnosti, ogorčenju, sjeti, žalosti, neurouzi, duševnoj boli, potištenosti, očajanju itd. Depresiju se naziva i anksioznošću, a psihijatri i psihoterapeuti ju često nazivaju “kugom našeg vremena“ i najrasprostranjenijom bolešću suvremene razvijene civilizacije. Također, najčešće kao njezine uzroke navode današđnji način života. U judeo-kršćanskom duhovnom iskustvu i kršćanskom teološkom promišljanju nabrojene pojave kod ljudi nisu nešto novo, niti dosad nepoznato, a niti posve strano ljudskom biću kao takvom. Tom su se tematikom u sklopu praktične i duhovne teologije osobito bavili sveti oci, monasi, isposnici i pisci istočno-kršćanskoga kruga tijekom prvog tisućljeća, a koji su pripadali bizantskoj, sirskoj i koptskoj Crkvi. Kasnije, sve do u 20. st., na njih su se nastavljali drugi duhovni pisci, osobito bizantske Crkve, poglavito među ruskim i grčkim ocima. Njihova duhovnost i teologija proizlazi iz temeljnog kršćanskog poimanja čovjeka kao cjelovitog bića u kojem su duh, duša, razum, srce i tijelo nedovojivi. Još u Starom zavjetu, kod proroka Joba, nalazimo jednu od najranijih opisa stanja depresivnosti i tuge: “Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju“ (Job 17, 7). O takvom duševnom stanju mnogo govore i druge mudrosne knjige Biblije, napose psalmi: “Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. Sličan sam čaplji u pustinji, postah k`o ćuk na pustoj razvalini. Ne nalazim sna i uzdišem k`o samotan vrabac na krovu“ (Ps 102, 6-8) – tuguje psalmopjevac, opisujući svoje teško depresivno stanje. I prorok Jeremija žali:“Bol me spopada, srce mi iznemoglo“ (Jer 8,18). U Novom zavjetu ćemo kod sv. Pavla na više mjesta  naići na govor o tuzi, žalosti i očajanju. U Drugoj poslanici Korinćanima on govori čak da“žalost svjetovna rađa smrću“ (2 Kor 7, 10).

U nedjelju 3. veljače 2019., Udruga Žumberački Uskok održala je svoju godišnju skupštinu u župnoj dvorani pastorlanog centra grkokatoličke župe Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom. Sve je zapčelo svetom liturgijom za sve pokojne  kapetane i druge zaslužne Žumberčane kroz slavnu povijest njihova kraja i borbe za opstanak. Župnik Stipić je u nagovoru potakao članove Udruge da je poštujući spomen i tradicije svojih predaka pred Gospodom uvijek hvalevrijedno djelo, kao i molitveni spomen na njih, ali je jednako važno i uvijek se ugledati na njihovu vjernost Kristu i Crkvi koja je tolikim pokoljenjima bila majka i uliteljica bogoljublja, rodoljublja i čovjekoljublja.  


 

Video: https://drive.google.com/file/d/1n6uO9XLG4DtZFijmkVjH4L1CHrn3d5Vt/view?usp=sharing 

U subotu, 2. veljače 2019., na blagdan Susreta ili Prikazanja Gospodnjega u Hramu (Svijećnica), u grkokatoličkoj crkvi Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskoj, na svečanoj božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga, okupilo se mnoštvo vjernika Jaske i okolice kako bi uz moći svetoga Šimuna Bogoprimca proslvili ovaj blagdan. Moći sv. Šimuna čuvaju se u jaskanskoj grkokatoličkoj crkvi od 2014., kada su svečano prenesene kao dar Zadarske nadbiskupije i grada Zadra gdje se čuva jedinstveno neraspadnuto tijelo ovoga novozavjetnoga svetca već preko 8 stoljeća u povijesnoj zlatnoj raci hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete Kotromanić. Liturgiju je služio o. Marjan Jeftimov, župnik Sošica, uz susluženje o. Milana Stipića, župnika Jastrebarskog i Kričaka, o. Mihajla Hardija, župnika Metlike, o. Mihajla Simunovića, katedralnog župnika iz Križevaca, o. Zenje Zastavnija, župnika Radatovića, o. Gorazda Bastašića, župnika Mrzlog Polja, o. Zorana Vladušića, župnika Kašta, vlč. Stjepana Rožankovića, rimokatoličkog župnika Jastrebarskog i o. Livija Marijana, đakona, kancelara Križevačke eparhije. Liturgiju je pjevao Katedralni izbor iz Križevaca  pod ravnanjem prof. Ozrena Bogdanovića, a propovijedao je đakon i kancelar o. Livio Marijan.
U propovijedi, đakon Marijan je istakao jedinstvenu vrijednost i milost što u ovom gradiću tiho i molitveno počivaju moći jedinstvenoga novozavjetnoga svetca koji je na svojim rukama nosio samoga Gospoda Isusa Krista. “To je ne samo čast i blagodat, nego i obveza, odgovornost i poziv da živimo pravedno i bogobojazno kao što Evanđelje kaže za svetoga starca Šimuna. Možda će nas jednoga dana Bog na sudu pitati: što su ti značile moći starca Šimuna u tvojoj sredini?

TROPAR, gl. 1.: Raduj se, Bogorodice Djevo, milosti puna, jer iz tebe je zasjalo Sunce pravde Krist Bog naš. On prosvjetljuje one koji leže u tami. Veseli se i ti, starče pravedni, koji si primio u naručje Izbavitelja naših duša. On će nam dati dar uskrsnuća.

Teologija i poruka blagdana Susreta u Hramu

Četrdeset dana poslije blagdana Rođenja – Božića, slavimo blagdan kada su Bogorodica Marija i pravedni Josip donijeli svoga prvorođenca Isusa u jeruzalemski Hram, da ga prikažu Gospodu kao prvorođenca, kako je Mojsijev zakon propisao židovskom narodu. U zapadnoj kršćanskoj tradiciji naziva se blagdanom "Prikazanja Gospodinova u Hramu" jer je Gospod Isus tim činom kao čovjek, kao dijete, kao prvorođenac prikazan, prinesen, posvećen Bogu. U istočnoj kršćanskoj tradiciji zove se blagdan "Susreta Gospodnjega u Hramu" jer je uistinu došlo do susreta Boga i čovjeka, do susreta Novoga i Staroga zavjeta. Stari zavjet i čovječanstvo ovdje predstavlja sveti starac, pravedni Šimun, koji je tada bio svećenik u jeruzalemskom Hramu, koji je dijete Isusa primio na ruke i u njemu prepoznao ispunjenje čitavoga Staroga zavjeta i svih proročanstava i konačno doživio da susretne i u naručje primi samoga Boga u tijelu. I kao što pjeva tropar ovoga blagdana "Sunce Pravde, Krist Bog naš, Izbavitelj naših duša, koji nas prosvjetljuje i koji će nam dati dar uskrsnuća" se evo pojavio, i u čast toga blagoslivljamo i palimo svijeće, prinosimo svjetlo Svjetlu, svijeću Suncu, i tako svjedočimo da vjerujemo da i mi, poput Šimuna, u svojim rukama nosimo Sunce Pravde, Krista koji je svjetlo svijeta, kojim smo prosvijetljeni i za život vječni posvećeni. Svjedočimo da vjerujemo da smo po Kristu, po krštenju izbavljeni od tame smrti u kojoj smo kao zemaljski ljudi rođeni, i preneseni u jednu novu stvarnost, stvarnost živonosnoga svjetlosnoga života u Kristu.

U srijedu, 30. siječnja 2019. svečanom Božanskom liturgijom sv. Ivana Zlatoustoga u katedrali Presvete Trojice u Križevcima, proslavljen je blagdan sveta Tri Svetitelja Bazilija Velikoga, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustoga, zaštitnika Križevačke eparhije. Liturgiju je služio vladika križevački Nikola Kekić uz susluženje grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika, a propovijedao je o. Aleksandar Hmilj, župnik Slavonskog Broda i Andrijevaca.  Liturgiju je pjevao Katedralni zbor Križevci pod ravnanjem prof. Ozrena Bogdanovića. Osim što su bili sveti arhijereji i pastiri, svojim su teološkim spisima udarili temelje svekolike kršćanske teologije o Presvetoj Trojici, utjelovljenju Gospoda Isusa Krista i spasenju, a k tome su i izuzetno pridonijeli usmjeravanju kršćanske duhovnosti, askezi, karitativnom djelovanju, propovijedanju i liturgijskom životu Crkve. Ovaj zajednički blagdan ustanovljen je u 11. stoljeću, a svaki od triju velikih otaca ima i svoj vlastiti blagdan u crkvenom kalendaru.


 

30. siječnja: Sv. Bazilije Veliki, Grgur Bogoslov i Ivan Zlatousti

Svaki od ova tri velika svetitelja (biskupa) i teologa ima svoj vlastiti blagdan. sv. Bazilije Veliki 1. siječnja, sv. Grgur Bogoslov 25. siječnja i sv. Ivan Zlatousti - 27. siječnja (prijenos moći u Carigrad) i još 13. studenoga. Osim što su bili sveti arhijereji i pastiri, svojim su teološkim spisima udarili temelje svekolike kršćanske teologije o Presvetoj Trojici, utjelovljenju Gospoda Isusa Krista i spasenju, a k tome su i izuzetno pridonijeli usmjeravanju kršćanske duhovnosti, askezi, karitativnom djelovanju, propovijedanju i liturgijskom životu Crkve. Ovaj zajednički blagdan ustanovljen je u 11. stoljeću u vrijeme cara Alekseja Komnena na temelju viđenja euhaitskog biskupa Ivana. Zaštitnici su Križevačke eparhije.

TROPAR, glas 4.: Svega svijeta učitelji! Vi ste istoga duha kao i apostoli! Stoga molite Vladara sviju, da svijetu dade mir, a našim dušama veliku milost. 

KONDAK, glas 2.: Svete i bogoglasne propovijednike, prvake učiteljâ, Gospode, k sebi si uzeo, da uživaju Tvoju dobrotu i pokoj. Jer njihovi ti napori i smrt više omilješe, nego bilo koja žrtva paljenica. Ti si jedini koji proslavljaš svetitelje svoje.


 

Rođen je oko 306. godine u Nisbisu u Siriji i bio učenik nisibijskog biskupa sv. Jakova s kojim je kao đakon bio na prvom općem saboru u Niceji. Kad su Nisibis zauzeli Perzijanci 363. povukao se u samoću kao monah blizu grada Edese, gdje je dao snažan poticaj glasovitoj edeškoj teološkoj školi. Poznata je njegova molitva koja se moli u Velikom postu: “Gospode i Vladaru života moga...”. Bio je veliki propovjednik, marijanski pjesnik, tumač Svetog pisma i hrabri branitelj vjere, smatra se jednim od najvećih sirskih otaca koji je himnima i spisima snažno obogatio Crkve sirsko-antiohijskog i sirsko-kaldejskog obreda. Upokojio se u dubokoj starosti 373. godine. Papa Benedikt XV. proglasio je godine 1920. učiteljem sveopće Crkve. Tradicija Crkve ga naziva "Harfom Duha Svetoga".

Molitva sv. Efrema
Gospode i Vladaru života mojega, ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i bespotrebnih riječi. 
A duh razboritosti, poniznosti, strpljenja i čiste ljubavi udijeli meni, sluzi svome. Da, Gospode i Kraljuu, daj mi radije gledati grijehe svoje nego osuđivati brata svojega, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin.

Namakao si postelju svoju kišom suzama, kako veli prorok, život je tvoj bio prožet pokajanjem. Pred našim očima si riječju i djelom živo prikazao što znači strah od posljednjega suda i stoga svi zajedno slavimo tvoj sveti spomen, blaženi i slavni Efreme, radniče Gospodnji koji si bio čudesima obdaren. I mi te zato molimo: moli za nas kod Krista Boga, za spasenje duša naših (Minej, stihira Večernje)