Staroslavenski institut u Zagrebu, Ivanka Petrović 

Nerijetko se može čuti da se glagoljanje kod Hrvata udomaćilo za vrijeme kneza Branimira. Izgledno je da se prvi susret dogodio i ranije, još 863. kada su se Solunska braća prema Moravskoj kretala morskim putem, preko bizantske Dalmacije. Snažniji poticaji stigli bi u Branimirovo vrijeme (nazivano i Branimirovom renesansom), 882. godine prilikom Metodova proputovanja Dalmacijom do Carigrada. O ovoj zanimljivoj temi više možete saznati u antologijskom radu zaslužne znanstvenice Staroslavenskog instituta akad. Ivanke Petrović "Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture“. Moderna hrvatska historiografija i slavenska filologija 19. stoljeća izgradile su čitav niz teza i mišljenja o prvim mogućim susretima Hrvata s ćirilometodskom misijom ili tekovinama njihova djela na hrvatskom sjeveru i u kneževskoj Hrvatskoj. Nasuprot tome, od 20-ih do 70-ih godina našeg stoljeća razvija se, razrađuje i oblikuje, i danas uglavnom prihvaća, uvjerljivo mišljenje hrvatskih povjesnika da se hrvatsko glagoljaštvo primarno prihvatilo i ukorijenilo na području dalmatinskih biskupija i gradova, dakle, među Hrvatima u bizantskoj Dalmaciji, a ne u hrvatskoj kneževini.

Autorica je prihvatila ovo mišljenje hrvatske historiografije i ocijenila vijesti i podatke u ćirilometodskim izvorima (prije svega slavenska i grčka Naumova žitija) i u drugim povijesnim izvorima (splitski saborski spisi, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, pismo pape Ivana VIII. dalmatinskom svećenstvu iz 879. god.) koji nam mogu pomoći u otkrivanju početaka glagoljanja u Hrvata. Na temelju nekih od tih izvora (osobtio II. Žitija Naumova) i s osloncem na mišljenje kako je ćirilometodska misija u Moravsku putovala morem, a ne kopnom kroz Bugarsku (cestom Via Egnatia od Carigrada i Soluna do Brača, zatim morem do Venecije, i dalje jantarskom cestom do Moravske), razvila je, između ostaloga, tezu da je prvo sjeme ćirilometodske slavenske kulture među Hrvatima mogla zasijati već sama ćirilometodska misija 863. godine prolazeći kroz bizantsku Dalmaciju na putu prema Moravskoj. Konstantin i Metodije su možda prijateljskim dalmatinskim bizantskim posjedima (možda i na kvarnerskim otocima) ostavili i neke svoje učenike, a dalmatinski biskupi nisu imali razloga da Hrvatima ne dopuste slavenski jezik u liturgiji. Tako započeto glagoljanje među Hrvatima dobivalo je nove poticaje svom razvoju u narednim desetljećima, kao prilikom vjerojatnog proputovanja Metodijeva kroz bizantsku Dalmaciju kada je 882. godine posjetio Carigrad. Od ostalih mogućnosti vrlo je vjerojatno da su slavenski svećenici, učenici Konstantina Filozofa i Metodija, potražili utočište među Hrvatima nakon sloma slavenske misije među panonskim Slavenima 874. godine, a svakako su među Hrvate došli nakon smrti Metodijeve u proljeće 886. godine. Posve je sigurno da su se neki slavenski svećenici i preko bizantske Dalmacije vraćali u Carigrad, kao što je vjerojatno da su neki Metodijevi učenici, i u Veneciji prodavani kao robovi, dospjeli na bizantske posjede kvarnerskog otočja i Dalmacije. Osobit prijatelj i zaštitnik ćirilometodske slavenske misije bio je bizantski car Vasilije I. Makedonac, koji je nastojao da se još za života Metodijeva ćirilometodsko slavensko bogoslužje i učenje proširi i među Južne Slavene, pa svakako i među Hrvate u bizantskoj Dalmaciji.

Ova je tema oduvijek trebala povjesnike i filologe, kao i druge medieviste. Danas treba osobito svoje paleoslaviste, koji će, u odsutnosti ranih staroslavenskih spomenika hrvatskih glagoljaša i znatnoj šutnji ćirilometodskih i povijesnih izvora, tekstološkom kritikom glagoljskih tekstova kasnijih razdoblja srednjovjekovlja i nadalje istraživati i vjerojatno potvrđivati ćirilometodske velikomoravske korijene i tradiranost hrvatske srednjovjekovne glagoljaške kulture.

Cijeli članak: (https://hrcak.srce.hr/14778)