Na Veliki četvrtak, 18. travnja 2019., u grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima, ordinarij Križevačke eparhije mons. Milan Stipić služio je Božansku liturgiju sv. Bazilija Velikoga zajedno sa svim svećenicima eparhije koji su pristigli iz svih triju vikarijata: žumberačkog, slavonsko-srijemskog i bosansko-hercegovačkog. Liturgiju je pjevao Katedralni zbor Križevci. Okupljenim svećenicimai vjernicima ordinarij o. Milan je protumačio teološku dubinu i poruku svetog i velikog tjedna, kao i smisao i vrijednost svećeničkog poslanja i poziva: "Proslavivši Lazarovu sobotu i Cvijetnicu završili smo svetu četrdesetnicu i ušli smo u sveti i veliki tjedan, tjedan muke Gospodnje. Vrijeme Velikoga posta u kojem smo se intenzivno pripremali za Pashu Kristovu završavamo. u tom vremenu  bili smo posvećeni pogledu u same sebe, preispitivali smo svoje mane i nedostatke, vodili smo borbu sa svojim grijesima i strastima, mjenjali smo svoj karakter i grijehom ranjenu našu ljudsku narav.

Svaki dan ovoga tjedna naziva se veliki i sveti. Krist dolazi u Jeruzalem ne kako bi  bio proglašen za kralja, već osuđen, popljuvan, ponižen, teško mučen i razapet. U Veliki ponedjeljak Crkva se spominje Josipa egipatskog koji je prodan od svoje braće u egipatsko ropstvo. Međutim njegovo ropstvo je na kraju urodilo spasenjem od sigurne smrti za cijelo Abrahamovo potomstvo. On je starozavjetna slika Krista čija dragovoljna smrt ima za plod spasenje cijelom Adamovom potomstvu.

Spominjemo se u evanđelju Velikoga utorka mudrih i ludih djevica. One su usnule, to jest umrle, jer se smrt snom naziva te su došle pred vrata Gospodara. One koje su imale izobilje ulja, to jest milosrđa ušle su u dvor Gospodarev, a one koje su  bile bez ulja ostale su vani. Poziv je to Božji na krepostan i čist život, ali i na obilje milosrđa koje moramo u svome životu iskazivati, jer kako ćemo tražiti milosrđe od pravednoga Suca ukoliko sami nismo imali obilje milosrđa u svom zemaljskom životu.

Na Veliku srijedu Crkva se spominje žene bludnice koja je pomazala Isusa skupocjenom pomasti. Njezinu gestu Krist prihvaća kao znak velikoga milosrđa i ljubavi i danas se u istočnoj Crkvi bizantskog obreda redovito na Veliku srijedu služi bogoslužje saborovanja, odnosno posvete bolesničkog ulja i pomazanje upravo kao uspomena na ovaj događaj.  Spominjemo se i Jude Iškarijotskoga koji je otišao glavarima svećeničkim i ponudio izdaju Isusa. Zato je do današnjega dana u istočnoj Crkvu srijeda posni dan jer se prisjećamo judine izdaje, a samim time i naše izdaje Krista preko svojih grijega i suradnje sa zlim. Juda je isplanirao izdaju i Krist je znao za njegove namjere, ali ga nije izbacio iz apostolskog zbora nego se i dalje brinuo o njemu, nebi li dirnut njegovom božanskom ljubavlju ipak učinio barem mali korak ka pokajanju.

Na sam sveti i Veliki četvrtak Crkva se prisjeća tajne Kristove večere, to jest pashalne gozbe koju su Isus i njegovi učenici budući da su bili galilejci, prema galilejskoj povlastici, blagovali dva dana prije službene Pashe. Na ovaj sveti i veliki dan Krist je u zajedništvu sa svojim apostolima sve pripremio za blagdansko blagovanje i čitava povijest Crkve je upravo produžetak ove tajanstvene gozbe koja će svoju puninu i vrhunac imati kad budemo opet zajedno s Kristom u vječnosti. Pranje nogu o kojem čitamo u današnjem evanđelju znak je neizmjerne Kristove poniznosti  i znak kakvi mi trebamo biti jedni prema drugima. Krist nas uči ne da jedni drugima gospodujemo nego da jedni drugima služimo. Naš odnos jednih prema drugima treba biti prožet ljubavlju, a ljubav je dosjetljiva i uvijek će nas iznova motivirati kako bližnjega svoga obasuti dobrotom i kako mu pomoći, štoviše ljubav je ta koja će nas motivirati za oprost prema onome koji nam je učinio zlo. Kruh i vino koje nam Krist na otajstvenoj večeri pruža na blagovanje  su negovo tijelo koje će netom poslije biti pribijeno na križ i njegova krv koja će biti prolivena za nas.

Poslanje apostola koje Krist intenzivno priprema za navještanje njegove Riječi je na veliki četvrtak dobilo svoji dubinu i bit. Stoga nazivamo današnji dan danom osnutka svećeničkog reda. Pogledamo li Kristovu pouku apostolima to jest svećenicima možemo je sažeti u kratko: vi imate vlast za navještanje, poučavanje i posvećivanje imate vlast za odriješivanje, ali morate biti skromni i ponizni.

Svećenički poziv je uzvišen i drugačiji pd svih ostalih poziva. Krist nas poziva da se mjenjamo. obična zemaljska materijalna logika prestaje vrijediti i dolazi nova duhovna logika i način razmišljanja. Naš prioritet postaje Krist i njegovo Kraljevstvo i to u duhu Kristovih riječi:“ da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“.

Svima trebamo donositi vjeru u Krista, utjehu i nadu u ovome svijetu. Ljudi u nama trebaju naći ono što im svijet uskraćuje na poslu, u školi, u polititci i društvu, ili čak u samim obiteljima. Mi smo izvor nade za ovaj svijet.

Proiritet nam je svakom čovjeku pokazati iskrenu ljudskost, suosjećajnost i ljubav. Najvažnija sposobnost svećenika je istinski slušati drugoga, ući u njegov problem i dati mu pomoć i podršku.Nemojmo dozvoliti da itko iz naše kuće ikad ode ogorčen, žalostan ili ponižen.

Trebamo si postaviti i slijedeće pitanje: Zašto je Kajin ubio svoga brata Abela?  Bio je ljubomoran na svoga brata jer Bog bratovu žrtvu prima, a na njegovu se niti ne osvrće. Ovaj događaj se veoma dobro preslikava na međusvećeničke odnose. Pojavljuje se ljubomora i zavist jer u našim očima izgleda kako Bog onog drugog više voli i njegovu žrtvu rađe prima od moje. To je đavolska zamka u koju nas Sotona plete kako bi nas razorio našom vlastitom ohološču.

Ne postoji među svećenicima konkurencija, ako je i ima od Đavla je. Svi smo mi pred Bogom važni i posvećeni i svaka svećenička služba je Bogu dragocijena. Na kraju, naši rezultati nisu mjerljivi na ovome svijetu nego u vječnosti.

Svima nam je zadatak uložiti sav svoj životni trud u rast i razvoj svoje župne zajednice. To nam je glavni i osnovni prioritet. Razmišljajte svakog dana što sve možete učiniti kako bi ste okupili svoju pastvu. Misionarite također, privucite ovce koje i nisu iz našeg ovčinjaka. Pokažite da upravo mi imamo nešto što nitko nema i da je to ono zbog čega će čovjek ostaviti sve što ima i slijediti nas.

Svećeničke obitelji su Crkva u malom, svaki svećenik je pozvan ponajprije izgraditi malu Crkvu u svojoj

vlastitoj obitelji, a zatim taj model primjenjivati na cijelu župnu zajednicu.

 Molite za svećenički podmaldak i za duhovna zvanja uopće. Ukoliko ne molimo za novi svećenički podmladak Bog nam neće dati svijetlu budućnost. Nedostaju nam svećenička i redovnička zvanja. Molite Boga da nam pošalje dobre i kvalitetne ljude i službu Kristu, kad ih pak Bog providi pratimo ih molitvama u njihovom razvoju" rekao j e ordinarij Milan Stipić, odnedavno imenovani apostolski administrator Križevačke eparhije. Nakon liturgije svi su zajedno blagovali oko bratskog stola.