“Obratite se, približilo se kraljevstvo nebesko“ (Mt 4,17). Svatko ima bar nekakav problem s Isusovim pozivom na obraćenje. Nama se nikad ne žuri kad je u pitanju obraćenje. Četrdesetnica (Korizma ili Veliki post) sa svojom naglašenom disciplinom posta, molitve i davanje milostinje je vrijeme koje bi neki od nas najradije preskočili. Uskrs nesumnjivo volimo, ali Korizmu i ne baš. Mnogi imaju sliku da je kršćanstvo presing, gledaju na vjeru kao na neki sistem strogih pravila, koje je protiv životne radosti i uživanja u životu. Premda se mnogi molimo, redovno idemo na bogoslužje, slušamo propovijedi, svejedno se malo i nikako mijenjamo onako prema onome što Krist Gospod govori. Zašto? Uglavnom zato jer ne razumijemo što znači pokajati se. Naime, u Starom zavjetu ljudi su čuli Božju poruku: Promijeni svoj život i Bog će ti se smilovati. Međutim, u Novom zavjetu, u osobi Isusa Krista Bogočovjeka došla je bitna promjena. Bog je taj koji se okreće prema čovječanstvu, saginje se prema čovjeku, jer čovjek sam po sebi jednostavno nije sposoban za neku radikalniju promjenu i pravo pokajanje. “Približilo se kraljevsvtvo Božje“ zapravo znači da je Bog u osobi Isusa došao k nama. Isus je to kraljevstvo nebesko. S njime započinje kraljevstvo ljubavi, nasuprot vladavini pravde i zadovoljštine ili kazne. Sam je Bog počeo pokajanje za ljude i umjesto ljudi u Isusu Kristu. Iz tog razloga, riječ “pokajanje“, kada ju Isus izgovara, ne znači: “Moraš se promijeniti i onda ćeš biti spašen!“, nego znači “Ti si spašen, pa se tako i ponašaj, tako i živi! Zato se mijenjaj“ jer mi smo na putu pobožanstvenjenja, na putu postajanja božanskima. “Krist postade čovjekom, da bismo mi postali Bogom“ kaže sv. Atanazije Veliki, biskup aleksandrijski.

Dakle, Bog ti je darovao raj, nebo, i baš zato jednostavno ne možeš živjeti i vladati se kao prije, kao da to ne znaš. Bog je na sebe preuzeo odgovornost i pravednukaznu za naše grijehe. Ponizio je sam sebe, do smrti na križu, kaže apostol Pavao u poslanici Filipljanima (usp. Fil 2). On je razapeo naše grijehe na svetom križu i zauvijek nas spasio. Dakle, svjesni toga, svjesni i radosni zbog toga da smo spašeni od vlasti grijeha i kazne, pozvani smo od Krista s ljubavlju da se kajemo, da se priznamo grešnima, da budemo bolji. U tome je osnovno poslanje kršćanina. Ne možemo živjeti samo za se. Radije, moramo živjeti za druge, za ovaj svijet koji ovu istinu ne pozna, koji ne zna za Boga. Tko je istinski vjernik, tko se istinski obratio? Onaj koji vjeruje u to što je Isus Krist učinio svojom smrću i uskrsnućem, onaj koji vjeruje u Isusa Krista, koji ga svojim životom i srcem iskreno prihvaća. Čovjek koji je istinski obraćen i iskreno vjeruje je čovjek koji s radošću i ljubavlju Bogu daje prvo mjesto u svom životu. To je čovjek koji vjeruje u Isusa i koji zna da je život bez Isusa jednostavno besmislen i nemoguć. To je čovjek koji je radosno žalostan zbog svoje nedostojnosti i svojih promašaja, znajući da ga je Bog još klao grešnika spasio. Istinski obraćeni kršćani – vjernici, svećenici, redovnici, biskupi – su autentični i pravi kršćani. Oni to svjedoče drugima. Lako prepoznaš iskrenoga kršćanina po njegovom ponašanju, i djelima i riječima. Sjetimo se tolikih svetasca u povijesti kršćanstva na kojima se jednostavno vidjelo da je Bog u njima, s njima, na njima. I normalno da su oni oko njih to primijetili, da su morali i sami o svom životu razmisliti, mijenjati se, ili možda bježati. “Neka nam post bude hranom“ piše u jednom stihu Trioda (bizantskog velikoposnog časoslova). Drugim riječima, neka promjena, obraćenje, pokajanje, promjena srca i razmišljanja bude naša duhovna hrana u ovo vrijeme svetoga posta. Zbog toga, kao iskreni i realani ljudi, svjesni da su slabi i grešni, potrebni istinskoga pokajanja, u vrijeme posta trebamo više i redovitije i moliti i dolaziti u crkvu na bogoslužja, pomiriti se s Bogom u ispovijedi, sjedinjavati se s njime u pričesti. I dakako, sve to onda radosno i iskreno živjeti u svojoj sredini, pokazati djelima ljubavi prema bližnjemu to što istinski vjeruješ. Ne toliko riječima, možda najmanje govorom, ali svakako djelima.