"Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud kao oni, vikat će na njega 'lud si' samo zato što nije lud kao što su oni."

Rođen je 251. godine blizu Herakleje u Egoptu. Po smrti bogatih roditelja godine 272. podijelio je imanje sa svojom sestrom, koju smjesti u djevojački dom, te svoj dio imanja podijeli siromasima. Počeo je najprije živjeti samačkim životom u blizini rodnoga sela, a zatim se uputi na obale Crvenog Mora, gdje kao monah u postu i molitvi i u teškim iskušenjima provede dvadeset godina. Godine 305. osnovao je manastir u Fajumi gdje je okupio mnoštvo učenika. Dvaput je iz svoga boravišta dolazio u Aleksandriju: prvi put za vrijeme progona kršćana želeći da umre kao mučenik Krista radi, drugi put na molbu sv. Atanazija da opovrgne klevetu krivovjeraca arijanaca koji su govorili da je i Antun njihov pristaša. Dvadeset je godina živio u nekoj ruševini pored rijeke Nila i ondje se trsio da svlada sve negativne strasti i živi samo za Boga. Nije bila laka njegova borba protiv napasti. Demon ga je progonio u raznim obličjima – najčešće životinjskim, poput svinje ili pretvarajući se u vjernog psa. Umro je godine 356. u svojoj pećini u 105. godini života. Njegov život opisao je sv. Atanazije. Moći su njegove prenesene u Aleksandriju, pa u Carigrad, a odatle u Vjenu u Francusku. Drži se jednim od začetnika kršćanskoga monaštva i velikim duhovnim učiteljem askeze. Brojne su i poučne njegove izreke i zgode. Jedna glasi: "Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije luda kao oni, vikat će na njega "lud si" samo zato što nije lud kao što su oni." 

TROPAR glas 4.: Nasljedujući načinom života Ilijinu revnost i slijedeći Krstitelja ravnim stazama, oče Antune, bio si žiteljem pustinje i utvrdio si svijet svojim molitvama. Zato moli Krista Boga, da se spase naše duše.

KONDAK, glas 2.: Odbacivši vrevu svijeta, proveo si miran život. Krstitelja si nasljedovao u svakom obliku, o časni oče. To zajedno s njime tebe štujemo, o Antune, predvodniče otaca.