Ispis

Čime da ti zahvalimo, Kriste, što si se radi nas na zemlji utjelovio? Svako stvorenje po tebi stvoreno sada ti zahvaljuje: anđeli ti pjevaju, nebo ti zvijezdu daruje, mudraci dare donose, pastiri čudo obznanjuju, zemlja ti špilju pripremila, pustinja jasle dala, a mi ljudi Djevicu Mariju. Predivni Bože, pomiluj nas!  
(Stihira na večernjoj blagdana Božića)

Braćo i sestre,

opet nam je svanuo divni dan, opet smo neizmjerno radosni što k nama na zemlju dođe Božić, jedinorođeni Sin Božji, Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama (usp. Iv 1, 14).  Može li za nas ljude biti veće radosti! A kako je to moguće? “Bog je tako ljubio svijet da je poslao jedinorođenoga Sina svoga na zemlju (usp. Iv 3, 16) koju je davno stvorio, i kao vrhunac svoga stvaranja čovjeka - jedino biće njemu slično. Kad se Krist rodio u Betlehemu zbor nebeskih anđela hvalio ga je i slavio pjevajući: “Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2, 14). Da, mi ljudi miljenici smo Božji. Djeca smo Božja. I Otac nebeski neizmjerno nas voli. Voli nas takve kakvi jesmo. Ali žarko želi da budemo drugačiji, da budemo sveti poput njega. On očekuje da i mi njega ljubimo kao što je On nas ljubio i dalje nas ljubi, makar po svojim djelima to nismo zavrijedili. Ali Bog je jednostavno takav. On je Ljubav. Bog je trojedini. On je jedan, a opet trojstveni, kako nam se i sȃm objavio po Isusu Kristu, Sinu svome.

Bog je, ako smijemo tako reći, Obitelj. Obitelj u kojoj je savršena ljubav između Oca i Sina i Duha Svetoga. Tu svoju tajanstvenu nutrinu želio je izraziti na van stvorivši prve ljude – Adama i Evu. I njima je rekao: “Rađajte se i množite se! Napučite zemlju!” (Post 1, 28). Dao im je moć da i oni mogu stvarati. A najviše od toga je stvoriti, roditi dijete. Ne samo jedno dijete, nego djecu. Braću i sestre. Da se igraju međusobno i da jedno drugom u životu bude potpora. To je jedina i stalna volja Božja. I Adam kao muškarac je slika Božja, i Eva kao žena slika je Božja. I jedno i drugo su čovjek. Jednakoga dostojanstva i vrijednosti pred Bogom. I dok je čovjek tu ulogu kojemu je Bog namijenio ispravno shvaćao i tako se u životu ponašao, bio je raj na zemlji. Čovjek je bio sretan. Uživao je u životu. No iz Svetoga Pisma dobro znamo kako čovjek u životu prolazi ako tomu divnomu Bogu okrene leđa, ako počne živjeti po svome, ako on sȃm sebi postane “bogom”. S njim se tada događa ono isto što se dogodilo Sotoni. Htio je visoko, a pao nisko, pao u vječnu tamu iz koje nema izlaza. Ta bijesna zvijer zavela je najprije prve ljude, a zatim i mnoge druge. I u ovo naše vrijeme. Ima pojava da se više međusobno ne privlače muško i žensko, nego muško i muško, žensko i žensko. I to javno očituju kao da je to neka vrednota. A znate li, braćo i sestre, kako su završili Sodoma i Gomora? Očuvaj nas, Bože, da se nešto slično dogodi i našim gradovima i našim selima! Za ljude pomračenoga uma više ne vrijedi muški rod, ženski rod, odnosno čovjek može birati hoće li biti muško ili žensko. I takve lude ideje čak se u nekim zemljama Europe i ozakonjuju. Pa, ljudi moji, kuda sve to vodi!

Slaveći Božić, mi braćo i sestre, mislimo na dijete. Imamo pred sobom dijete. Zajedno s Marijom i Josipom osluškujemo otkucaj njegova srca, gledamo ga u lice i promatramo ga kako nam se smiješi. Pa ima li veće sreće nego to vidjeti i to doživjeti! Kolike djevojke i koliki mladići to ne shvaćaju! Vrijeme za njih nepovratno leti i oni ostaju lišeni najveće sreće koju ovdje na zemlji mogu doživjeti – vidjeti dijete svoje, sebe u djetetu svome. Primiti ga u naručje i cjelivati, dojiti ga i hraniti. S njim zajedno iz dana u dan rasti i na noge ga postaviti da bude na diku i ponos svojoj majci i svome ocu, kao i braći i sestrama, i cijelom rodu svome. Jest da je s tom roditeljskom srećom povezan i križ. Potreban je, braćo i sestre, križ. On nas čini poniznima i uči nas pravom putu koji jedini vodi k spasenju.

Uvelike se u našem narodu, i ne samo u našem, izgubila svijest o odgovornosti za ovaj svijet. Stvarati i graditi “kule babilonske”, ne znam kakva sve čudovišta koja zadivljuju svijet, a ne stvarati novoga čovjeka potpuni je promašaj. Svjedoci smo kako nas je sve manje i manje. Škole se zatvaraju, učitelji ostaju bez posla, ljetinu nema tko brati, radnika nema za raditi. Otiđoše mladi “trbuhom za kruhom” i napustiše svoju domovinu koju smo tako teško stekli. Jedni iz opravdanih razloga jer u nas nisu našli posla, drugi otiđoše van jer žele bolje živjeti na ovoj zemlji. Takvi i nemaju puno osjećaja za domovinu. A za domovinu se također treba žrtvovati. Jest, nismo zadovoljni s mnogim stvarima u toj našoj domovini, ali budi tu i bori se da ju učiniš boljom: ti, ja, on, oni – svi. Sjetimo se onih Isusovih riječi kad ga je đavao napastovao u pustinji: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta... Gospodu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt 4, 4. 10). Ima, braćo i sestre, nešto više i nešto važnije i vrjednije nego samo ono materijano. Postoje duhovne vrijednosti po kojima čovjek jest ono što jest. A Bog pun dobrote i ljubavi daje nam i jedno i drugo. Ali valja nam izabrati “bolji dio” (Lk 10, 42), kako ono Isus reče Mariji, sestri Lazarovoj.

Kako ćemo ove godine pristupiti Betlehemu? Betlehemu u svojoj župnoj crkvi, u svojoj obitelji, u svom srcu. Isti je Isus, isti Božić posvuda. Neće nas tamo privući adventsko, predbožićno blještavilo po našim ulicama i trgovima. Time se, naime, ljude želi privući da što više potroše. To su čisto ovozemaljske stvari koje čovjeka ne mogu usrećiti. A niti bogatija trpeza za Božić čovjeku ne znači ništa. To si on može priuštiti i više puta godišnje. Samo nas, braćo i sestre, mali Božić može učiniti ovih dana sretnijima. Onako sretnima kako to djeca mogu biti. Jer djeca sve gledaju svojim nevinim očima i osjećaju blizinu Božju. Pa nije Isus apostolima, i svima nama, uzalud dao za primjer baš djecu: “On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: ‘Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima’” (Mt 18, 2 – 5). Svima nama doista je potrebno obraćenje. Mnogo toga u životu valja nam promijeniti. Sve ono što nas onečišćuje, što nam oduzima slobodu djece Božje, što nas zarobljuje moramo odbaciti i Krista slijediti. Dakle, Božić je samo pravi Božić ako se on dogodi u nama. Svaki od nas jest jaslice u kojima Božić želi ležati. Ali te jaslice moraju biti čiste i ugodne. Bog Otac želi da i u nama njegova Riječ tijelom postane, da i mi budemo poput Bogorodice kojoj se u molitvi preporučujemo: “Bogorodice Djevo, raduj se, milosti puna Marijo! Gospod je s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen Plod utrobe tvoje, jer si rodila Krista, Spasitelja i Izbavitelja, duša naših!” Da, upravo zato Raduj se, Marijo! Raduj se jer si nam rodila Isusa Spasitelja! I mi se danas s tobom radujemo i s tvojim mužem Josipom; radujemo se i veselimo s anđelima i s pastirima i u poniznosti pristupamo tebi i djetetu Isusu kojega si nam donijela na svijet i njemu pjevamo: “O Isuse, hvala ti što izbavi nas! Tebi će se klanjati uvijek narod vas. Tvoje sveto rođenje bilo svim na spasenje!”

Neka nas nebeska zvijezda, svijetlo Božje, vodi kroz život da ne zalutamo, nego da uvijek idemo putem koji vodi do Betlehema, do Boga živoga. Neka božićna radost ovih dana ispuni naša srca!

Hristos raždajetsa! Slavite jego!
Krist se rodi! Slavite ga!

 

† Nikola Kekić,

vladika križevački