Proroci i sveci navješćuju Kristovo utjelovljenje

U tradiciji bizantskog obreda sredinom studenoga počinje svojevrsna “božićna korizma“, točnije božićni post, kao duhovna priprava za Božić, svetkovinu rođenja Kristova. U tom predbožićnom vremenu padaju razni svetački blagdani: Začeće presvete Bogorodice u krilu majke Ane, spomendani proroka, crkvenih naučitelja i svetih isposnika, zatim dvije nedjelje prije Božića koje se spominju svetih praotaca i otaca Kristovih. Bizantski obred se priprema na slavlje “sniženja“ (grč. kenosis) ili tjelesnog silaska, a time i svojevrsnog poniženja Riječi Božje kroz sliku “silaska“ svetih među nas, njihovih svjedočanstava i primjera. Tijekom prosinca u sinaksaru (menologiju ili mjesecoslovu) redom se nalaze likovi presvete Bogorodice, proroka, mučenika, biskupa, monaha i isposnika, kao da bi bogoslužje htjelo okupiti ove velike kršćanske likove, a s njima i nâs same, na zajedničko očekivanje i slavlja otajstva Utjelovljenja.

Presveta Bogomajka prisutna je u blagdanu njezina Bezgrješnog začeća (8. prosinca), zajedno sa svojom majkom Anom, “majkom Majke“, u kojem promatramo Božji blagoslov nad Joakimom i Anom po božanskom začeću Marije. U životu poodmaklog, pobožnog i jednostavnog bračnog para svjedočimo izvanrednom Božjem zahvatu koji je dio šireg, nadnaravnog i neizrecivog Božjeg nauma spasena cijeloga čovječanstva. Sve to započinje u životu jedne skromne i obične obitelji. Marija će postati “prebivalištem Kralja kozmosa i vječnosti, da se obnovi naš pali ljudski rod“ (stihira blagdana Bezgrješnog začeća).

Spomen petorice svetih proroka – Nauma, Habakuka, Sefanija, Hagaja i Danijela – slavi se zajedno s babilonskim mladićima Ananijom, Azarijom i Mišaelom kao oni koji su unaprijed predskazali i navijestili Kristov dolazak. Kao onaj koji znade mudro čitati znakove vremena ističe se nadasve prorok Habakuk (2. prosinca). “Stojeći na božanskoj straži, časni prorok Habakuk čuo je za neizrecivo otajstvo tvoga dolaska među nas, Kriste, i proročki te navijestio, vidjevši unaprijed i bogomudre apostole poput konjâ koji gaze po moru brojnih naroda“ – pjeva stihira spomendana ovog proroka. Danijel i tri mladića iz babilonskog ropstva (17. prosinca i nedjelja pred Božić) predstavljaju uzore pravednog i kreposnog života usred najgorih životnih okolnosti, koji “premda ne od zlata nego od propadljive ljudske naravi sazdani, pokazaše se dragocijenijima i od zlata koje se u vatri tali“ zbog svoje stamene vjere. Vatra ih ne sažga, već dapače osvježi. I to je slika nadnaravne Božje intervencije u povijesti čovječanstva koje se dogodilo po nadnaravnom začeću Krista, ali i nadnaravnog zahvata u osobni život svakog čovjeka. Svatko može postati Božjim zlatom u svojoj ljudskoj prolaznosti. Danijel se slavi upravo kao prorok Kristova božanstva i Marijinog božanskog bogomaterinstva: “Častimo Danijela, prvaka među prorocima: on je uistinu unaprijed vidio Krista, Boga našega, kao stijenu, ne ljudskom rukom odsječenu, izdubenu od čiste i svete gore, Bogorodice Marije“ (stihira proroku Danijelu).

Prosinac donosi i značajne mučeničke likove oba spola – Barbaru, Luciju, Julijanu, Anastaziju i Eugeniju te Sebastijana i Bonifacija. Za Barbaru (4. prosinca) tekstovi bizantske himnografije ističu ulogu križa, na kojem mučenik kao svjedok Kristov, poput njega samoga pobjeđuje smrt. Kod Lucije (13. prosinca) i Julijane (21. prosinca) tropar govori o zaručničkoj dimenziji mučeništva, Crkve i duše svakoga kršćanina koja se s Kristom sjedinjuje u smrti: “Za tobom, Zaručniče moj, žudim i za tebe mučeništvom umirem. S tobom se razapinjem i s tobom po krštenju bivam pokopana. Trpim s tobom, da bih mogla kraljevati s tobom, i umirem za tebe, da bih živjela s tobom“. Velemučenica Anastazija (22. prosinca), već samim svojim imenom (“uskrsnica“), najavljuje krajnji smisao i cilj Kristova utjelovljenja i rođenja te smisao i cilj mučeništva, svih proroštava, ali i vjerničkog života svakoga kršćanina. To je uskrsnuće i vječni život u zajedništvu Presvete Trojice i nebeske Crkve anđela i svetih.

Spomeni velikih biskupa i otaca Crkve – Ivana Damašćanskog, Nikole iz Mire, Ambrozija milanskog, Spiridona i Ignacija Antiohijskog redaju se u predbožićno vrijeme poput blagdanskih svijećica koje naukom i mudrošću rasvjetljuju tamu ljudske ograničenosti u potrazi za istinom i mudrošću života. Ivan Damašćanin (4. prosinca) je vrhunski bogoslov i himnograf prve Crkve, kojemu zahvaljujemo najljepše i teološki najbogatije kondake, kanone i druge tekstove. “Premudri oče Ivane, ti si uresio Crkvu hvalospjevima nebeskog nadahnuća, prebirući svoju citru snagom Svetoga Duha i pjevajući poput slatkopojca Davida...“ Svoj talenat bogoslovske oštroumnosti Ivan je umnožio talentom pjesništva i tako nam pretočio neizreciva božanska otajstva u skladne i razumljive pjesme. On je “utjelovio“ bogoslovlje u poeziju i tako nam približio i objasnio Kristovo utjelovljenje i spasenje.

Sveti Nikola (6. prosinca) nam se pokazuje kao čudotvorac, dobrotvor i zagovornik. “Pastiri i naučitelji sabiru se kako bi zajedno proslavili uzor-pastira Dobroga Pastira, u kojem bolesni nalaze liječnika, oni u opasnostima izbavitelja, grješnici odvjetnika, siromasi bogatstvo, ožalošćeni utjehu, putnici suputnika, moreplovci kormilara.“ Sa sv. Nikolom Bog silazi s nebeskih visina u svagdanje ljudske potrebe i nevolje da bude Emanuel – s nama Bog. Sveti Ambrozij (7. prosinca), jedan od velikih latinskih otaca Crkve predstavlja nam se kao branitelj pravovjerja, kao “lira Svetoga Duha koja pjeva o svetom nauku i jasno zbori o jednom jedinom Sinu u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, bezgrješno začetom i suvječnom Ocu“. Spomen Ambrozija u ovo predbožićno vrijeme nas podsjeća na važnost ispravne vjere, da znamo u što vjerujemo i što zapravo Božićem slavimo. Sveti Ignacij Antiohijski ili bogonosac, poput velebnoga portala “blagdanskoga hrama“, stoji na samom početku predblagdana Božića (20. prosinca). Stihovi koji se njemu u čast pjevaju dobrim dijelom su uzeti iz njegovih poznatih spisa. On izravno govori o povezanosti euharistijske žrtve i žrtve mučeništva: ''Ljubavlju prihvativši Krista, primio si nagradu bogonosni Ignacije! Krvlju svojom si zapečatio svećeničku službu Kristovu evanđelju, postavši pšenicom Besmrtnoga Sijača, a samljeven zubima divljih zvijeri, prinio si se Kristu kao pogača najslađeg kruha. Mučeniče blaženi, neprestano za nas moli!'' Kada nas život “melje“, a mi svoje muke prinosimo kao žrtvu Bogu, postajemo za Boga poput “pogače najslađega kruha“, a sudjelujući u božanskoj liturgiji i primajući Kristove Tajne, sjedinjujemo se s Božanskim Sijačem Kristom.

Ovoj povorci svetih velikana pridruženi su i sveti monasi i isposnici Saba Posvećeni, Patapij i Danijel Stupnik. Njihove zasluge, ali i poticaj svima nama na istinski kršćanski život i istinski doživljaj blagdana Božića najbolje opisuju stihovi velikom monaškom vođi, učitelju i isposniku Sabi iz Palestine (5. prosinca), koji bijaše“nalik anđelima, prijatelj svetaca, subesjednik proroka, baštinik slave mučenika i apostola, neugasiva svjetiljka suzdržanosti i umjerenosti, putokaz subraći monasima, sav ispunjen dobrotoljubljem i milosrđem“.

Pet dana prije samog Božića započinje Predblagdan Rođenja Kristova (20. - 24. prosinca), kao neposredni uvod u slavlje. Himničke pjesme (stihire) usmjeravaju prema Betlehemskoj špilji, pozivajući nebesku vojsku, zvijezde, pastire, mudrace, ali i sve nas da budemo dionici ovog nedokučivog i veličanstvenog Božjeg spasiteljskog zahvata. “Započnimo, vjerni, predblagdansko slavlje Kristova rođenja i uzdignuvši misli k visinama, duhom se zaputimo u Betlehem. Pogledajmo špilju poput Edena koji nam se ponovno otvara po Bogu koji iziđe iz čiste Djevice, i kao savršeni čovjek ostaje savršenim Bogom... Slušajte nebesa i počuj zemljo! Pogledajte Sina i Riječ Očevu koja se ima roditi od bezgrješne Djevice, voljom Oca koji ga prije vječnosti porodi, a koji je začet po Svetomu Duhu... (Stihire Večernje prvog dana božićnog predlagdana).

Utjelovljenje koje se dogodilo u Mariji, donijevši svemu svijetu spasenje, unaprijed su najavili i predskazali sveti proroci, životom svojim posvjedočili mučenici, naukom svojim objasnili sveti oci naučitelji, opjevali pjesmoslovci, a u životu svom iz dana u dan, s velikim strpljenjem i ljubavlju, živjeli monasi i isposnici. Svetkovinom Božića slavimo, razmatramo i živimo otajstvo Utjelovljenja vječne Božje Riječi – Krista – u našu povijest i naše živote. Svetački likovi zajedno s blagdanima predbožićnog vremena su pomoć nebeske Crkve nama na zemlji, na našem putu ka novom rođenju u vječnosti.

Đakon Livio Marijan