Ispis

Crkva u Korintu u prvom stoljeću bila je pomalo slična mnogima crkvama danas. Njihov je grad bio vrlo živa i prometna luka, u kojem su se miješali različiti ljudi, jezici, ideje, stilovi života. Sveti Pavao je proveo 18 mjeseci među Korinćanima, propovijedajući evanđelje i izgrađujući Crkvu. Ali ljudi se ne mijenjaju preko noći. Mnogi su korintski kršćani donijeli u crkvenu zajednicu i svoje dotadašanje loše navike. Apostol im je stalno pisao kako bi ih odgojio, poučio i ispravio. Jedan od prigovora ticao se njihova ponašanja na zajedničkoj liturgijskoj euharistiji. Došli su blagovati od jednoga kruha, ali su se kod svetog stola neprekidno među sobom sukobljavali. I zato im Apostol piše: “Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi“ (1 Kor 11, 27-30). Apostol jasno govori da duhovna bolest i smrt dolaze od nerazlikovanja Tijela kod svete pričesti. Što to znači? Razlikovanje Tijela odnosi se na našu svjesnost o tome što euharistija jest i koje posljedice u našem životu proizlaze iz primanja euharistije. Od onoga tko se pričešćuje očekuje se da zna što prima i da se sukladno tome i vlada. Mi moramo znati da je presveta Tajna ili Otajstvo Euharistije sâmo sakramentalno ili mistično Tijelo i Krv Gospoda Isusa Krista koje primamo “za oproštenje grijeha i život vječni“. To znači da joj trebamo “pristupiti sa strahom Božjim, s vjerom i ljubavlju“ (Liturgija sv. Ivana Zlatoustog), svjesni neizrecivoga privilegija koji nam se daje da se možemo na taj način, bez ikakve zasluge i grješni kakvi jesmo, sjediniti sa samim Bogom.  Euharistija nam se daje  da bi “oni koji imaju udjela u jednom Kruhu i jednoj Čaši bili među sobom sjedinjeni u zajedništvu Svetoga Duha“ (Liturgija sv. Bazilija Velikoga).

To podrazumijeva i zahtjeva da mi koji pristupamo tom otajstvu jedinstva, stvarno i jesmo u jedinstvu s našim bližnjima, u ljubavi i zajedništvu sa svima. Činiti suprotno od toga ili ne činiti tako znači “ne razlikovati Tijela“. Taj oprez i ta ozbiljnost jesu razlog zašto su se kroz povijest ljudi rijetko pričešćivali. I dobro da jesu ako su bili svjesni što je euharistija, a nisu se zbog pričešćivanja htjeli popravljati i mijenjati na bolje. Danas je ta svijest puno manja, mnogi se redovito pričešćuju, ali zasigurno i mnogi “ne razlikuju Tijela“, što se nekad i vidi na načinu kako se ponašaju na liturgiji, ili po nemarnom i neredovitom dolasku na nedjeljnu liturgiju ili pak nikakvim ili slabim napredovanjem u duhovnom životu. Može li se pristupati Tijelu i Krvi i biti u zavadi s bližnjim, ne poštivati propise o postu prije liturgije, ne moliti se i uopće ne živjeti kao kršćanin? Apostol Pavao bi rekao da ne može, ali svatko to zna a da i nije čitao poslanicu Korinćanima. To znamo po samoj naravi stvari. Mnogi zasigurno ne izvrše ni molitvenu pripremu (Pravilo prije svete pričesti), koja je u našem obredu sastavni dio pristupanja svetoj pričesti. Neka nas o tome pouči sam sveti Ivan Zlatousti: “Neka se nitko od vas tko je kriv ta neki grijeh i koji ima što na savjesti ne približava ovom svetom Ognju prije nego li se pokajao i pomirio s Bogom, jer Bog je oganj koji proždire. Onima koji pristupaju s vjerom i strahom Božjim, on koji je Bog naš i Kralj i Sudac svega čovječanstva, pootpuno će spaliti njihove grijehe i ispuniti njihove duše svjetlošću i posvećenjem. Ali nevjernima i neiskrenima koji besramno pristupaju, spaliti će i dušu i tijelo.“