SVETA KONGREGACIJA ZA ISTOČNE CRKVE

INSTRUKCIJE ZA PRIMJENU LITURGIJSKIH UREDABA ZAKONIKA KANONSKOG PRAVA ISTOČNIH CRKAVA

 

Na Bogojavljenje 1996. Sveta kongregacija za Istočne Crkve izdala je engleski prijevod INSTRUKCIJA kako bi pomogla poglavarima samostojnih Istočnih Katoličkih Crkava u primjeni liturgijskih uredaba novog kanonskog zakonika. Instrukcije su izraz želje Svetoga Oca Ivana Pavla II. da Istočne Katoličke Crkve vlastitoga prava (sui iuris) uznastoje obnoviti autentične i izvorne tradicije koje su izgubile bilo zbog vlastitog nemara bilo zbog utjecaja prevladavajuće Rimokatoličke Crkve. Tamo gdje je kod Istočnih Katoličkih Crkava došlo do iskrivljavanja ili napuštanja  vlastitih tradicija tako što su ih izgubile ili što su poprimile običaje i praksu koje su im strane, trebaju svim sredstvima tražiti povratak na ono što im je autentično i vlastito njihovim tradicijama, izbjegavajući, koliko god je to moguće, tuđe utjecaje.

Sveti Otac je neprestano u svojim govorima, pismima, naputcima i u susretima s Istočnim hijerarsima, bilo katoličkim, bilo pravoslavnima, izražavao želju da Istočne Katoličke Crkve posluže kao most prema pravoslavnoj braći u skladu s njegovim traženjem da jedinstvo Crkava koje je postojalo u prvom tisućljeću a bilo prekinuto u drugom, bude ponovno uspostavljeno u trećem tisućljeću. Upravo zbog sumnje pravoslavnih da jedinstvo s Rimom dovodi do iskrivljavanja i gubljenja tradicija Istoka, Sveti Otac žarko potiče Istočne Katoličke Crkve da obnove svoje izvorne tradicije i da tako svedu na najmanju moguću razinu razlike koje postoje između Istočnih Katoličkih Crkava i njihovih pravoslavnih Crkvi «blizanki».

Ova verzija Instrukcija koju ovdje donosimo je službeni tekst Svete kongregacije za Istočne Crkve a izdala ju je Vatikanska izdavačka kuća (Libreria Editrice Vaticana).

  1. LITURGIJA

Liturgija Crkve je prvenstveno slavlje (koje se događa po Duhu Svetom) otajstva našega spasenja, ostvareno u Pashi (Vazmu) Gospodina Isusa Krista u njegovoj poslušnosti vječnoj volji Nebeskoga Oca. (3).

  1. LITURGIJA ISTOČNIH CRKAVA

Ivan Pavao II. poziva sve da osluškuju Crkve Istoka, koje su žive riznice tradicija koje su u njima sačuvane, jer dosita, u usporedbi s bilo kojom drugom kulturom, kršćanski Istok ima sasvim jedinstvenu i privilegiranu ulogu kao izvorna kolijevka gdje se rodila Crkva. (str. 4-5).

  1. CILJEVI INSTRUKCIJA

- da se dođe do dubljeg razumijevanja neizmjernog bogatstva izvornih Istočnih tradicija koje treba najbrižnije čuvati i prenijeti vjernicima.

 - da se uspostave liturgijske norme koje će vrijediti za sve Istočne Katoličke Crkve u jednom sažetku (jednom zbirnom dokumentu) te da se, tamo gdje je to potrebno, uspostavi obnova Istočne liturgijske izvornosti u skladu s tradicijom koju je svaka Istočna Katolička Crkva naslijedila od apostola preko crkvenih otaca (str. 8).

  1. TRADICIJA

Apostolsko pismo Orientale Lumen (Svjetlo Istoka), na poseban način naglašava nenadomjestivu ulogu istočnih katoličkih vjernika, koji su zajedno s našom pravoslavnom braćom i sestrama, živi nositelji časne i drevne tradicije Istočnih Crkava (str. 12).

Drugi vatikanski sabor posebno naglašava da se promjene u obredima i disciplinama tih Crkava ne dopusti osim iz razloga njihova vlastitog unutarnjeg organskog razvoja i dodaje da kad god je po tom pitanju došlo do narušavanja, bilo zbog okolnosti ili osoba, nužno moraju nastojati vratiti se pradjedovskim tradicijama. Sveti Otac Ivan Pavao II. u tome vidi znak čvrstog stava Apostolske Stolice kojega je Drugi vatikanski koncila tako snažno izrazio tražeći od Istočnih Crkava koje su u punom zajedništvu s Rimom da imaju hrabrosti ponovno otkriti izvorne tradicije vlastitog identiteta, ponovno uspostavljajući izvornu čistoću (obreda) ako je to i gdje je to potrebno (str. 13.)

  1. DUHOVNA PREDNOST UZVIŠENOSTI ISTOČNIH OBREDA

Duhovna uzvišenost i uzornost liturgijske baštine je još jača i istaknutija kod Istočnih Crkava upravo zato jer su sačuvale na poseban način prvenstvo liturgijskoga (obrednoga) kao bitnog vrhunca kršćanskog života, ostajući time potpuno vjerni Crkvi otaca. Čitav je život Crkve doživljavao svoj vrhunac i puninu u liturgiji. Molitva Istočnih Crkava je izrazito zajedničarska, te liturgijski život ostaje bitno u središtu brige Crkve. (16-17).

  1. LITURGIJSKA BAŠTINA I IDENTITET

Istočne katoličke Crkve, premda su bile pod teškim bremenom utjecaja zapadne latinske tradicije, ipak su supjele sačuvati na području obreda priličnu vjernost vlastitim tradicijama. Upravo njihove liturgije, obnovljene u sve većoj izvornosti i životnosti tako što treba izbaciti iz njih sve ono što ih je promjenilo, trebaju biti polazne točke u rastu njihovih posebnih identiteta (17).

  1. VAŽNOST TRADICIJE

Baština vjere se prima i prenosi  preko Tradicije koja osigurava njezin kontinuitet i izvornost kroz vrijeme (povijest), kao što je to bilo od starine, od vremena svjedočanstva apostola. Zbog toga je tradicija nepovrediv božanski poklad. Kad je u pitanju obred, tradicija je u Istočnim Crkvama pokazala izvanrednu vitalnost. (18).

  1. LITURGIJSKA OBNOVA

Prvi zahtjev svake Istočne liturgijske obnove je ponovno otkrivanje potpune vjernosti vlastitoj liturgijskoj tradiciji, crpeći njeno bogatstvo i uklanjajući sve što je izokrenulo ili unijelo promjenu u tu izvornost. Ivan Pavao II. je iznova naglašavao: «Ako stoga morate i rezati vama strane pojave i ono što se iz njih razvilo, a koje su iz bilo kojih utjecaja došle k vama iz drugih liturgijskih ili paraliturgijskih tradicija, moguće je da ćete morati ispraviti i korigirati neke narodne (pučke) običaje i navike» (18-19).

  1. EKUMENSKA VRIJEDNOST ZAJEDNIČKE LITURGIJSKE BAŠTINE ISTOČNIH KATOLIKA I PRAVOSLAVACA

Mi pocrtavamo potrebu zajedništva s Istočnim Crkvama koje nisu još u punom jedinstvu s Petrovom Stolicom, ističući bitne uvjete za to: vjernost drevnim tradicijama Istočnih Crkava, bolje poznavanje jedni drugih, suradnja i bratsko poštovanje osoba i stvari…, također u stremljenju k liturgijskoj obnovi tako što će praksa pravoslavne braće uvijek biti uzeta u obzir, nastojeći ju što bolje upoznati, poštovati i što je manje moguće se razlikovati od nje da se postojeća razjedinjenost ne produbljuje… (21).

  1. LITURGIJSKE KNJIGE I EKUMENIZAM

Nekim Istočnim Crkvama nedostaju vlastita izdanja liturgijskih knjiga ili barem nekih obrednika i moraju upotrebljavati izdanja koja upotrebljavaju njihove pravoslavne crkve «blizanke». Dakle, treba izbjegavati bilo kakvo nepotrebno razlikovanje između liturgijskih knjiga Istočnih Katoličkih i Pravoslavnih Crkava. Radije, neka se potiče upotreba zajedničkih izdanja u najvećoj mogućoj mjeri (26-27).

  1. LITURGIJSKA GODINA

Ako su u posljednje vrijeme svetkovine i postovi iz latinske (rimo-katoličke) tradicije i liturgije ili drugih nesukladnih liturgija uvedeni u kalendare Istočnih Katoličkih Crkava, treba poduzeti potrebne korake da se kalendar vrati na tradicionalni ustroj i uklone oni elementi (sadržaji) koji su nespojivi ili strani duhu i oblicima Istočne tradicije. Nastojat će se potaknuti praksa u zemljama gdje je većinsko pravoslavno stanovništvo da se Uskrs slavi istoga dana (33).

  1. SAKRAMETNI INICIJACIJE

Tri sakramenta krštenja, miropomazanja i pričesti treba podjeljivati zajedno ili u vrlo malom razmaku jednog od drugog. Ova se praksa promjenila u prošlom stoljeću (19. st.) u nekim Istočnim Katoličkim Crkvama pod vanjskim pritiskom a na temelju duhovnih i pastoralnih razloga koji su promjenji kod Latina a što nije u skladu s dinamizmom Istočne baštine. (39).

Mnogi obrednici donose uobičajenu podjelu krštenja trostrukim uranjanjem. To je izrazito znakovit i vrlo izražajan obred koji se sačuvano u tradiciji Istočnih Crkava a koji je još prisutan i podržava se u Zapadnoj Crkvi, premda prečesto napuštan iz jednostavnog razloga nepraktičnosti. Nadležna vlast neka stoga nastoji načina da se to vrati. (43).

  1. EUHARISTIJA

Dužnost je i odgovornost na svećeniku (prezbiteru) da podjeljuje Euharistiju, ili također i đakon ako to krajevno pravo sui iuris Crkve dopušta. To što je dijeljenje Euharistije pridržano svećeniku ima za cilj isticanje njene najveće sakralnosti (svetosti) (51).

Euharistija treba biti podijeljivana pod obje prilike posvećenoga kruha i vina (52).

Zakonik Kanonskog prava Istočnih Crkava predviđa (uspostavlja, donosi) da Božanske Tajne Euharistije treba dijeliti u sklopu Božanske Liturgije osim u slučaju pričesti bolesnika koji ne mogu biti nazočni ili u slučaju Liturgije predposvećenih darova u aliturgijskim danima (obično srijedom i petkom u Velikom postu) (52).

Drevne norme euharistijskog posta u Istočnim Katoličkim Crkvama smatraju se prikladnima uzimajući u obzir i značenje tradicionalne prakse ali i potrebe da se odgovori i prilagodi uvjetima današnjega žvitoa (54).

Prezbiteri bi trebali posebno izbjegavati slavljenje više od jedne Božanske Liturgije na dan bez posebnih pastoralnih razloga. Svaka praksa koja ivzire iz devijacije ovoga načela treba biti dozvoljena i nadzirana od strane episkopalnog autoriteta.

Liturgijsko ruho koje zahtjeva liturgijsko slavlje mora se utvrditi propisom krajevnoga prava svake posebne sui iuris Crkve. Također i na ovom području treba čuvati tradicionalne običaje, čuvajući svakako vrijednost posebnog (vlastitog) liturgijskog jezika i suzdržavajući se od oponašanja običaja drugih Crkava (56).

Što se tiče izvanliturgijskog odijevanja klerika, prikladno je da se posebne sui iuris Crkve vrate načinu odijevanja tradicionalno uobičajenim na Istoku (57).

Kod većine Istočnih Crkava upotrebljava se kvasni kruh, dok se kod Armenaca i Latina upotrebljava beskvasni (57).

Obred Toplote (dodavanje tople vode u kalež prije pričesti), koji postoji u Crkvama bizantskog obreda a nažalost je zapostavljen u nekim Grkokatoličkim Crkvama, neka se ponovno uspostavi. (58).

  1. OČUVANJE NIŽIH REDOVA

Ako Istočne Katoličke Crkve imaju posebnu dužnost unaprijeđivanja jedinstva među svim Istočnim Crkvama, upravo preko vjernosti starim običajima, ne bi bilo od koristi uvođenje razlika s obzirom na običaje Pravoslavnih Crkava koje imaju udjela na istoj tradiciji. Svaka neprikladna promjena koja je uvedena u više-manje novija vremena treba biti ponovno ispitana prema ovim načelima (63).

  1. OBNOVA BOŽANSKIH POHVALA (SLUŽENJA ČASOVA)

Istočne Katoličke Crkve često su se podale riziku odstupanja (ukidanja) zajedničkog i svečanog slavlja Božanskih pohvala (Jutarnje, Večernje i drugih tradicionalnih obrednih slavlja izvan Božanske Liturgije sv. Ivana Zlatoustog i sv. Bazilija Velikoga), zamjenjujući to s individualnim (osobnim) recitiranjem Časoslova od strane klerika, te je slavlje svagdanje Euharistije ostao često jedini oblik zajedničkog liturgijskog slavlja. Tamo gdje je takva praksa slavljenja Božanskih pohvala s narodom u nestajanju ili potpuno nestala, treba bez odgađanja obnoviti drevnu tradiciju da se vjernicima ne uskraćuje taj privilegirani izvor molitve koji se hrani upravo iz riznice izvornoga nauka Crkve (79).

  1. SVETA MJESTA I ČINI

Istočne Katoličke Crkve trebaju gorljivo čuvati i prakticirati upotrebu tamjana u liturgijskim slavljima jer to pripada na poseban način njihovim tradicijama. Svaki običaj koji je suprotan tome treba korigirati (62).

  1. HRAM

U Istočnim Crkvama, sveti prostor je podijeljen na različite funkcionalne dijelove koji su organski povezani. Svetište je odijeljeno od lađe zavjesom, ogradom ili ikonostasom, jer je to najsvetije mjesto u kojem se nalazi oltar na kojem se slavi Božanska Liturgija i gdje se Sveta Žrtva prinosi. Samo oni kojima je povjerena sveta služba (svetoga reda) mogu ulaziti u svetište kako bi vršili svete čine (86).

Slavitelj koji predsjeda liturgijskom slavlju moli okrenut Istoku, kao i narod koji sudjeluje. Ne radi se o tome, kao što se često tvrdi, o predsjedanju slavlju «okrenut leđima prema narodu», nego o vođenju hodočasničkog naroda prema Kraljevstvu, koje se zaziva molitvom do Dolaska Gospodnjega. Takva praksa je stoga od izuzetno duboka značenja i vrijednosti i teba ju čuvati kao uistinu nečem sasvim svojstvenim Istočnoj liturgijskoj duhovnosti.

Posebno značenje ikona sastoji se u zazivanju i predstavljanju ne svakodnevnog, ljudskog aspekta kojega se vidim ljudskim okom, već one apsolutne kršćanske novosti koje «oko ne vidje i uho ne ču i koje u srce čovječje ne uđe» i koje je Gospodi pripremio za one koji ga ljube, preporađajući ih odozgo i pokazuijući im Kraljevstvo nebesko.

Izražavanje (prikazivanje) nebeske dimenzije osobnosti i osoba koje se predstavljaju, opskrbljuje ikone sa svetom biti, i one postaju po svojoj naravi svete te na određeni način pružaju udioništvo (participaciju) u svetome. S tog razloga su ikone izravni objekti ljudske pobožnosti i čašćenja te se štuju kao slike (likovi) Gospoda, Njegovih djela i svetaca na njima prikazanima.

Ne može se zanijekati činjenica da su Istočne Katoličke Crkve bile izložene, osobito u novije vrijeme, utjecaju sakralnih stilova umjetnosti koji su posve strani njihovim baštinama, i to s obzirom na vanjske oblike svetih zdanja kao i na uređenje unutrašnjeg prostora i svetih likova. Vjernost umjetničkoj tradiciji ne podrazumijeva nužno anakronistički pristup, nego radije razvoj koji je u potpunosti spojiv i sukladan s dubokim i nepromjenjivim značenjem  liturgijskoga slavlja. (88-89).

Sveta kongregacija za Istočne Crkve, 1996.