Ispis

U ponedjeljak, 28. svibnja 2018. godine, u Vinogradskoj bolnici na Odjelu za hematologiju u 2 sata u noći, u 64. godini života i 10. godini svetih zavjeta, Gospod je k sebi pozvao sestru Ivanu  (Smilju) Gagiću, redovnicu Hrvatske viceprovincije sv. Bazilija Velikog i sv. Makrine. Rođena je u obitelji Ivana i Cvjete rođ. Nevečerel 5. ožujka 1954., u župi sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu. Proživjela je sretno djetinjstvo uz brata i četiri sestre. Majka joj je mlada umrla pa je Smilja posebno utočište nalazila u svojoj dobroj, pobožnoj i skromnoj tetki Maši. Nakon završene škole za višeg ekonomskog tehničara radila je u uredima i tražila osmišljenje svog života. Njezina je duša čeznula za višim idealima pa je tu čežnju izražavala kroz pisanje haiku poezije. Već u svojim zrelim godinama, 4. studenoga 2004. pokucala je na vrata Križevačkog samostana sv. Bazilija Velikog da tu, u tišini pokuša čuti što joj Gospod poručuje.  Jednostavnost, požrtvovnost, pravednost i srdačnost kojom je vršila poslove bila je najljepša preporuka da započne pripremu za redovnički život. U novicijat je ušla 8. prosinca 2005., prve zavjete položila je 8. prosinca 2007., a vječne 9. prosinca 2012. u Grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Nakon položenih prvih zavjeta uređivala je u Zagrebu samostansku knjižnicu. Za s. Ivanu se može reći da je mnogo znala i mnogo htjela. Osmislila je svoj život kao radosno služenje Bogu i bližnjemu jednostavnim poslovima koje je svojom ljubavlju posvetila. Gdje god je bila ostavila je iza sebe trag ljubavi, djetinje iskrenosti i otvorenosti među sestrama i svima koje je susretala. Imala je poseban smisla za humor. Nije zapustila svoj talent crtanja, pa je ugodno znala iznenaditi sestre čestitkama, malim duhovnim poticajima, ispisanim ili nacrtanim vlastitom rukom. Bila je pobožna i meditativna duša. Od svojeg duhovnog blaga nastojala je dijeliti i drugima. Zbog svojih umjetničkih darova bila je osebujna narav i ponekad neshvaćena, kako to s umjetnicima biva, ali je zasigurno cijeli svoj život slavila Gospoda i nije svoje darove zakopala. Pisala je haiku poeziju, često s mudrosnim i duhovnim poruka, za koju je dobivala i priznanja. Zadnjih godina svojeg života bolovala je od tromboflebitisa. Na znakove svoje bolesti nije se puno tužila i sa svim što se uz to otkrivalo susretala se smireno i s dozom humora. Do zadnjih časova bila je svjesna i jedva otvarajući usta slijedila je molitve krunice koju je njezina najstarija sestra Marija s njom i za nju molila. Sestra Marija svaki ju je dan posjećivala, a s. Ivana joj je uvijek iste riječi ponavljala: “Sve što nam se u životu događa, sve je s Božjim dopuštenjem za naše neko veće dobro.“

Još dokle je mogla pisati s. Ivana je svojom rukom napisala ovu poruku: “Moj život objavljuje poruku: Moja radost je u zauzetosti, moj uspjeh u služenju, moja strpljivost u nadi, moja snaga u podnošenju.“

Pokopana je u petak, 1. lipnja 2018., na zagrebačkom groblju Mirogoj, a za nju služena zaupokojena sveta liturgija u Konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Vječni joj spomen!