Svečanom arhijerejskom liturgijom sv. Ivana Zlatoustog koju je u katedrali Presvete Trojice u Križevcima predvodio križevački vladika Nikola Kekić završena je u nedjelju 17. lipnja Godina Križevačke eparhije o 240. obljetnici njezine uspostave. U susluženju liturgije bili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, te biskupi varaždinski Josip Mrzljak, sisački Vlado Košić, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, dubrovački Mate Uzinić, gospićko-senjski Zdenko Križić, vojni ordinarij Jure Bogdan, kao i zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, tajnik Apostolske nuncijature mons. Janusz Stanislaw Blachowiak, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Suslavili su i svećenici Žumberačkog vikarijata predvođeni vikarom Željkom Pajićem. Na liturgiji su se okupili domaći vjernici, kao i hodočasnici pristigli sa Žumberka, te predstavnici grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije. Na početku homilije kardinal Bozanić napomenuo je kako se u sastavu Zagrebačke crkvene pokrajine nalazi i sufraganska biskupija Križevačka eparhija, što predstavlja posebnost i bogatstvo. Podsjetio je kako su katolici istočnog obreda koji sačinjavaju Križevačku eparhiju sa svojim bizantsko-slavenskim obredom hrvatske, ukrajinske i rusinske baštine članovi jedne, svete katoličke i apostolske Crkve. Istaknuo je da to uključuje liturgijske, bogoslovne, duhovne i pravne posebnosti. Vjernike rimokatolike kardinal Bozanić pozvao je da vrednuju i poštuju posebnost ove samosvojne Crkve, te da pomognu braći i sestrama istočnog obreda da žive svoje obredno bogatstvo prema svojim posebnim uredbama. Katolike istočnog obreda kardinal je pak pozvao: „Njegujte i čuvajte svoju bogatu baštinu, cijenite svoj obred i u njemu odgajajte svoju djecu" (IKA, Zagreb)  Cijeli članak:  http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=201193 

Homilija metropolite kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=201197 


 

U nedjelju, 17. lipnja 2018., u 10 sati, svečanom arhijerejskom svetom liturgijom u Katedrali Presvete Trojice u Križevcima, proslavit će se završetak Godine Križevačke eparhije (1777. - 2017.), kojom je obilježena 240. obljetnica njezina osnivanja. Liturgiju će služiti vladika križevački Nikola Kekić, u zajedništvu s metropolitom nadbiskupom Josipom kardinalom Bozanićem i drugim hrvatskim biskupima, a prenosit će se i na HRT-u. Povodom tog događaja, vrijedno je posjetiti se na povijest Križevačke eparhije (vidi ovdje: http://www.krizevacka-eparhija.com/index.php/eparhija/povijest-eparhije/8-povijest-grkokatolicke-crkve-u-hr)


 

U subotu 9. lipnja 2018. u povodu blagdana Muka presvete Bogorodice u samoborskoj grkokatoličkoj crkvi služena je svečana sveta liturgija. Liturgijsko slavlje predvodio je stavrofor Križevačke eparhije o. Milan Vranešić u zajedništvu sa grkokatoličkim župnicima iz Samobora i Jastrebarskog. U prigodnoj propovijedi stavrofor Vranešić okupljenim vjernicima govorio je o patnji i bolu koju je Presveta Bogorodica podnijela gledajući smrt vlastitog Sina. “Kolike majke su tijekom naše povijesti, upravo kao Bogorodica, u svojoj duši podnijele bol i muku zbog izgubljenog djeteta. Danas, na blagdan Muka presvete Bogorodice svim mi suosjećamo sa žalosnim majkama koje sve predstavlja upravo ova slika Žumberačke Bogorodice koja na rukama drži svoga umrlog Sina. No iako je Presvetoj Bogorodici mač bola probo srce i njezina je bol bila preteška ipak iza smrti opet je život pobijedio. Marijin je Sin iz mrtvih uskrsnuo i darovao nam život vječni. Sve nam to govori da ne gubimo nadu i da svoje molitve uputimo upravo Bogorodici koja najbolje razumije naše životne teškoće” – zaključio je propovjednik. Po završetku liturgijskog slavlja uslijedila je godišnja molitva za zdravlje, a svećenici su vjernike pomazali svetim uljem. Tradicionalno samo jednom godišnje na blagdan Muka presvete Bogorodice u Samoboru se čitaju posebne molitve kojima se od Boga traži zdravlje za vjernike. U molitvenoj sabranosti vjernici su na kraju cjelivali križ i uzimali antidor (posvećeni kruh) koji su ponijeli svojim ukućanima kao i onima za koje su prikazali svoje molitvene nakane (www.zumberacki-vikarijat.com)


 

Prva svečana pričest Vanesse Stić na blagdan Duhova, u grkokatoličkoj crkvi Blagovijesti presvetoj Bogorodici, Pribić.


 

TROPAR, glas 6.: Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas! Neznajući kako da se opravdamo, ovu molitvu Ti stoga kao Svevladaru mi grešnici prinosimo: Pomiluj nas!

KONDAK, glas 8.: Tebi, Vojvodo, koji si se borio za nas, i Gospode, pobjedniče nad paklom koji si me spasio od vječne smrti, prinosim zahvalnu pjesmu ja, Tvoje stvorenje i sluga. A jer si neizrecivo milosrdan,  izbavi od svakojakih nevolja mene koji Ti vapijem: Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!

Ovaj blagdan, premda novijeg datuma i kalendaru grkokatoličkih Crkava, zapravo je vrlo star, na skriveni način prisutan u bizantskoj duhovnosti i himnografiji od samih početaka. Gospodnja slava i veličanstvenost te njegova neusporediva transcedentnost, s jedne strane, i malenost i grešnost čovjekova, s druge, teme su koje nas dovode do dubokog osjećaja strahopoštovanja i poniznosti. “Gospodi, pomiluj!” (Kyrie, eleison) – neprestani je zaziv za vrijeme Liturgije. Stav i osjećaj čovjekove nesavršenosti, grešnosti i pokajanja, međutim, dovode se u ravnotežu u odnosu na jednu drugu neprestano ponavljanu temu u liturgiji: Krist je Gospodar svega, Car nebeski i Sudac sviju, ali je isto tako i božanski ljubitelj čovjeka, Čovjekoljubac (grč. philanthropos), koji je sebe predao za naše spasenje. Ne samo u tihim molitvama svećenika, već i u poklicima kojima narod odgovara sa svojim Amin!, ta je ravnoteža između Kristove veličanstvene proslavljenosti i nježne ljubavi neprestano prisutna: 
“Jer ti si dobar i čovjekoljubiv Bog, i Tebi slavu uznosimo...”
“Opet i opet padamo pred Tobom i Tebi se molimo, dobri Čovjekoljupče...”
“Tebi, Gospode i Čovjekoljupče, predajemo sav svoju život i svu svoju nadu u Tebe polažemo...”
Ovim blagdanom se na poseban način spominjemo Božjega čovjekoljublja, zbog kojega i od kojega svakoga dana živimo.


 

Na Drugu nedjelju po Duhovima, 3. lipnja 2018., u župi Rođenja presvete Bogorodice u Mikluševcima, prvu svečanu svetu pričest primilo je sedmero djece. Čestitamo. Svetu liturgiju služio je  župnik o. Roman Stupjak, uz susluženje umirovljenog župnika o. Jakima Simunovića.


 

Foto: IKA

Božansku liturgiju sv. Ivana Zlatoustog u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu služio je grkokatolički župnik u Slavonskom Brodu o. Aleksandar Hmilj. Vijest: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=200843 


 

U biskupskoj rezidenciji u Skopju 31. svibnja u 12 sati apostolski nuncij mons. Anselmo Guido Pecorari u nazočnosti skopskog biskupa i apostolskog egzarha mons. Kire Stojanova i prezbiterija Crkve u Makedoniji objavio je vijest da je papa Franjo dosadašnji apostolski egzarhat u Makedoniji koji je uspostavljen 2001. godine uzdignuo u eparhiju pod naslovom "Uznesenje Presvete Bogorodice u Strumici - Skopju" za katolike bizantskog obreda u Republici Makedoniji. Za prvog eparha novo osnovane eparhije imenovao je dosadašnjeg skopskog biskupa i apostolskog egzarha mons. dr. Kiru Stojanova, koji i dalje ostaje skopski biskup za katolike rimskog obreda u Makedoniji i eparh za katolike bizantskog obreda. Skopski biskup i eparh mons. dr. Kiro Stojanov prisjetio se povijesti te Crkve koja je često imala trnovit put, te izrazio veliku zahvalnost dragom Bogu, papi Franji, njegovom predstavniku apostolskom nunciju mons. Pecorariu, državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Pietru Parolinu kao i cijelom narodu sa svojim svećenicima i redovnicama. Makedonski apostolski vikarijat uspostavljen je 1883. te je postojao do 1919. godine. Između 1919. - 1923. uprava nad katolicima istočnog obreda u Makedoniji povjerena je brizi latinskog nadbiskupa u Skoplju. Od 26. listopada 1923. makedonski vjernici potpadaju pod nadležnost Križevačke eparhije. Dekretom Kongregacije za Istočne Crkve od 3. srpnja 1972. skopsko-prizrenski biskup Joakim Herbut imenovan je apostolskim vizitatorom za katolike istočnog obreda u Makedoniji, premda su oni de iure još uvijek pripadali u nadležnost Križevačkog vladike. Sveta Stolica je 2001. imenovala latinskog biskupa u Skopju za apostolskog egzarha za Makedoniju. Novoosnovana eparhija broji oko 15 000 vjernika (IKA, Zagreb)


 

U ponedjeljak, 28. svibnja 2018. godine, u Vinogradskoj bolnici na Odjelu za hematologiju u 2 sata u noći, u 64. godini života i 10. godini svetih zavjeta, Gospod je k sebi pozvao sestru Ivanu  (Smilju) Gagiću, redovnicu Hrvatske viceprovincije sv. Bazilija Velikog i sv. Makrine. Rođena je u obitelji Ivana i Cvjete rođ. Nevečerel 5. ožujka 1954., u župi sv. Josipa na Trešnjevci u Zagrebu. Proživjela je sretno djetinjstvo uz brata i četiri sestre. Majka joj je mlada umrla pa je Smilja posebno utočište nalazila u svojoj dobroj, pobožnoj i skromnoj tetki Maši. Nakon završene škole za višeg ekonomskog tehničara radila je u uredima i tražila osmišljenje svog života. Njezina je duša čeznula za višim idealima pa je tu čežnju izražavala kroz pisanje haiku poezije. Već u svojim zrelim godinama, 4. studenoga 2004. pokucala je na vrata Križevačkog samostana sv. Bazilija Velikog da tu, u tišini pokuša čuti što joj Gospod poručuje.  Jednostavnost, požrtvovnost, pravednost i srdačnost kojom je vršila poslove bila je najljepša preporuka da započne pripremu za redovnički život. U novicijat je ušla 8. prosinca 2005., prve zavjete položila je 8. prosinca 2007., a vječne 9. prosinca 2012. u Grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Nakon položenih prvih zavjeta uređivala je u Zagrebu samostansku knjižnicu. Za s. Ivanu se može reći da je mnogo znala i mnogo htjela. Osmislila je svoj život kao radosno služenje Bogu i bližnjemu jednostavnim poslovima koje je svojom ljubavlju posvetila. Gdje god je bila ostavila je iza sebe trag ljubavi, djetinje iskrenosti i otvorenosti među sestrama i svima koje je susretala. Imala je poseban smisla za humor. Nije zapustila svoj talent crtanja, pa je ugodno znala iznenaditi sestre čestitkama, malim duhovnim poticajima, ispisanim ili nacrtanim vlastitom rukom. Bila je pobožna i meditativna duša. Od svojeg duhovnog blaga nastojala je dijeliti i drugima. Zbog svojih umjetničkih darova bila je osebujna narav i ponekad neshvaćena, kako to s umjetnicima biva, ali je zasigurno cijeli svoj život slavila Gospoda i nije svoje darove zakopala. Pisala je haiku poeziju, često s mudrosnim i duhovnim poruka, za koju je dobivala i priznanja. Zadnjih godina svojeg života bolovala je od tromboflebitisa. Na znakove svoje bolesti nije se puno tužila i sa svim što se uz to otkrivalo susretala se smireno i s dozom humora. Do zadnjih časova bila je svjesna i jedva otvarajući usta slijedila je molitve krunice koju je njezina najstarija sestra Marija s njom i za nju molila. Sestra Marija svaki ju je dan posjećivala, a s. Ivana joj je uvijek iste riječi ponavljala: “Sve što nam se u životu događa, sve je s Božjim dopuštenjem za naše neko veće dobro.“

Još dokle je mogla pisati s. Ivana je svojom rukom napisala ovu poruku: “Moj život objavljuje poruku: Moja radost je u zauzetosti, moj uspjeh u služenju, moja strpljivost u nadi, moja snaga u podnošenju.“

Pokopana je u petak, 1. lipnja 2018., na zagrebačkom groblju Mirogoj, a za nju služena zaupokojena sveta liturgija u Konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Vječni joj spomen!