ZAVRŠNA NEOSABAITSKA SINTEZA I KODIFIKACIJA BIZANTSKOG OBREDA (1204.-1261.)

 

Posljednja faza u oblikovanju bizantskog obreda, koja je na neki način «zaokružila» višestoljetni razvojni proces može se nazvati «neo-sabaitskom». Naime, monaški utjecaj je dalje snažio te kulminirao u vrijeme kada se bizantsko carstvo pred najezdom Osmanlija pomalo povlači sa svjetske pozornice. Vrijeme je to uspona poznatog Athosa – Svete Gore u Grčkoj, čiji veliki i utjecajni manastiri polako napuštaju studitski stil života i bogoslužja, priklanjajući se više palestinskom monaškom stilu lavri i skita. «Do 12. stoljeća, druga generacija sabaističkog materijala se počela infiltrirati u službu studitskih manastira glavnoga grada. Ovo je bilo početak nove epohe, konačnog stadija u oblikovanju današnjeg bizantskog obreda» nakon što su «palestinski monasi preradili studitsku sintezu i uskladili je sa svojim potrebama».[1] To predstavlja završnu simbiozu dviju tradicija, carigradske (bizantske) i jeruzalemske (palestinske), uslijed koje se konačno konsolidirao obred koji se ubrzo proširio po čitavom pravoslavnom svijetu. Dakle, najprije su studitski monasi uzeli sabaitsku tradiciju i spojili ju sa carigradskom, te stvorili novi hibridni “studitski” obred (4. faza). A sada, u 5. fazi, sabaitski su monasi uzeli taj studitski hibridni obred i opet ga prilagodili, preradili i stvorili završnu sintezu bizantskog obreda.

Od Studita do Hagiorita: uspon Svete Gore

Monaška pobjeda nad ikonoborstvom učinila je bizantske monahe utjecajnijim od župnog “mirjanskog” svećenstva. Proces manastirizacije ili “pomonašenja” je bio u punom jeku još prije IV. križarskog pohoda (1204.-1261.) kada je demoralizirano  svećenstvo postalo nemoćno održavati Asmatike Akolouthia ili "pjevanu službu” Velike Crkve te moralo dopustiti monasima kormilo i pomonašenje službi. Latini su brutalno napali i osvojili Carigrad i neko vrijeme njime vladali (1204.-1261.), uspostavljajući čak i latinski patrijarhat. Bilo je to izuzetno teško vrijeme kada se bizantska Crkva razočarala u svoju sestrinsku rimsku Crkvu i od kada je osobito produbljen jaz između istoka i zapada.

Tijekom obnove Carstva nakon križarskih ratova, za vrijeme careva dinastije Paleologa (1259.-1453.), bizantska Crkva je bila najmoćnija sila u carstvu, a naročito kada se na Sv. Gori pojavio hezihastički pokret. To je bila Crkva pod monaškim vodstvom ne samo u njenom utjecaju na državu i duhovnost, nego i u liturgijskoj kreativnosti.

 

Sveta Gora Athos

Pad studitskog utjecaja i uspon “athonita” ili "hagiorita (od Svete Gore Athos) su bili ključni čimbenici u ovom razvoju. U Carigradu je studitski obred prevladavao u 13. stoljeću. Međutim, na drugim mjestima monaški centri su se počeli premještati prema zapadu budući je pritisak Turaka na istoku utjecao da se bizantsko monaštvo iz Male Azije premjesti u grčke monaške centre. Latinsko osvajanje Carigrada bilo je veliki udarac za bizantsku kulturu i društvo. Pad carske moći dovela je do većeg ugleda i autoriteta Crkve. Uprava nad Sv. Gorom koja je ranije bila u rukama cara, 1312. je predana patrijarhu i monaštvo je nastavilo cvjetati, a Crkva je općenito postajala sve samostalnija. Ovo svetogorsko ili hagioritsko monaštvo, unatoč studitskom podrijetlu, napustilo je stroga studitska pravila i prihvatilo sabaističko monaštvo lavra i skitova (malih manastira) u Palestini. U Carigradu se odvijao isti proces - barem u liturgiji. Tako se do 12. stoljeća, druga (nova i sada prerađena) generacija sabaističkog materijala počela infiltrirati u službu studitskih manastira glavnog grada. Ovo je bio početak nove epohe, konačne faze u formiranju današnjeg bizantskog obreda.

Nova “neo- sabaitska” sinteza

Ovu fazu se naziva “neo-sabaitskom” da bi se razlikovalo od one prvotne kada su studiti preuzimali tradiciju od sabaitskih monaha, spojili ih s carigradskim katedralnim obredom i tako napravili svoju reformu odn. sintezu obreda. Od 11. stoljeća palestinski monasi su počeli prerađivati studitsku sintezu i uskladili je prema svojim potrebama. Ovo se prije svega odnosilo na redoslijed noćnih molitvi (agripnia), a kasnije i na kanon dnevnih službi (jutrenja) i psalme.  Ovaj proces je prvi opisao Nikon s ​​Crne planine (1025.-1088.), monah manastira Presvete Bogorodice na Gori Mauron sjeverno od Antiohije, u Siriji. On je bio prvi koji je upotrijebio riječ tipik (tipicon). U uvodu svoga tipika piše: “Pronašao sam i sakupio različite tipike, Studita i Jeruzalema, i oni se nisu međusobno slagali - ni studitski sa studitskima, ni jeruzalemski s jeruzalemskima. Koliko god da je sve ovo komplicirano, ja sam se posavjetovao s mudrima i starcima, s onima koji poznaju ovu materiju...” Nakon što se raspitao o "redu (taxis ) Crkve i psalmodije" različitih tradicija - usmenih i pismenih, on ih je prilagodio vlastitoj svrsi i stvorio jedan novi, kombinirani sustav ili red bogoslužja. I što je ispalo od ove mješavine? Carigradski je obred opet pomonašen putem unošenja sabaitskih tradicija Palestine i Jeruzalema, a palestinski je bio bizantiniziran spajanjem sa  studitsko-carigradskom tradicijom. Međutim, radi se zapravo o dvije generacije sabaitskog materijala: sjetimo se da je studitski reformirani obred bio spoj sabaitske i carigradske tradicije. Sada je taj “sabaitizirani” obred opet od sabaita prerađen. Sabaitski (tipično monaški) elementi jesu: psaltir podijeljen na katizme, povećana količina katizama odn. psalama na Jutrenjoj i Večernjoj,  pojavljuje se nedjeljno i blagdansko noćno bdjenje, kao i dnevni kanon, stihire na Večernjoj kao i stihiri na stihove, itd. I tako je nastao Tipik sv. Sabe ili Jeruzalemski tipik  koji je osnovni tipik bizantskog obreda sve do danas.

  

Širenje Tipika Svetog Sabe

Ovaj neo-sabaitski tipik je postao popularan na svim mjestima u bizantskoj Crkvi. Razlozi za ovakav razvoj nisu jasni. Neki nagađaju da je to zbog njegove jednostavnosti u vrijeme kada Velika Crkva više nije mogla održati složenost starog svečanog pjevanog obreda Hagia Sofije (koja je imala veliki broj pojaca),  a monaštvo je imalo manju disciplinu od one koja je postojala prije. Svi tipici Svete Gore koji potječu iz 15. stoljeća pripadaju ovoj neo-sabaitskoj tradiciji. Ova nova upotreba se proširila s Athosa gotovo posvuda zbog velikog utjecaja Svete Gore i njezina hezihastičkog pokreta na pravoslavlje. Svugdje, osim u Južnoj Italiji (Sicilija, Kalabrije - tzv. područje Magna Graecie - Velike Grčke). gdje je stariji Asmatikon i Psaltikon (studitski) i dalje bio u upotrebi.

Neo-sabaitski tip obreda je prevladao i zamijenio studitski između ostaloga i zato jer su ga prihvatili manastiri Svete Gore Athosa, gdje je u 14. st. prevladao tzv. hezihastički pokret zaslugama sv. Grgura Sinajskog (1255.-1346.) i sv. Grgura Palamasa (1296.-1359.). Hezihatam je asketsko-mistični smjer koji askezom i kontemplacijom želi dovesti do duševnoga spokoja, u kojem se uspostavlja zajedništvo duše s Bogom, te “gledanjem” Boga preko njegovih nestvorenih svjetlosnih energija. Ponavljanje Isusove molitve uz isposništvo je ovdje vrlo važan dio duhovnosti. Hezihastička duhovnost potječe iz sinajskog i sirijskoga pustinjskoga monaštva (4. do 7. st.), a glavni joj je predstavnik bio sv. Ivan Klimak - Ljestvičnik (7. st.). Nakon raskola Istoka i Zapada 1054., hezihazam se razvijao kao tipično pravoslavni oblik duhovnosti. S pobjedom hezihastičkog učenja koje je potvrđeno kao službeno učenje na saborima 1347. i 1351., hezihasti su izašli posvuda kao pobjednici u borbi za igumanstvom i pridobili su visoke položaje u samoj hijerarhiji, te su kontrolirali ekumenski patrijarhatski prijestol tijekom ostatka 14. stoljeća. Uporedo s dogmatskom, duhovnom i hijerarhijskom  dominacijom išao je i njihov liturgijski utjecaj.

 
Sveti Grgur Palama

  
Sv. Filotej Kokinos

Svetogorski hezihasta Filotej Kokinos (+1379.), koji je dvaput bio i carigradskim patrijarhom, kodificirao je neo-sabaitsku sintezu u pravilniku (diataksis) za euharistijsku službu i službu časova (Diataksis tes hierodiakonias i Diataksis tes theias leitourgias), koji su ušli u prve, u Veneciji i Rimu tiskane, bizantske liturgijske knjige. I to je današnji bizantski obred. Pojava tiskarstva je tu također odigrala važnu ulogu. Naime, tko je prvi tiskao - njegovo se djelo i proširilo i postalo mjerilo. Nestali su rukopisi, a time i lokalne tradicije. Do kraja 14. stoljeća dva puta je preveden na staroslavenski te je tako neo-sabaitska recenzija dospjela u Rusiju pod metropolitom Ciprijanom Kijevskim gdje je postupno zamijenila staru studitsku uporabu. Lavra sv. Trojice sjeverno od Moskve ju je prihvatila 1429., a ustalila se u Novgorodu 1441. te došla do krajnjeg sjevera u Solovki na Bijelom moru 1494. godine. Do šesnaestog stoljeća lokalna uporaba je ustuknula pred novim sustavom.

 
Relikvije sv. Grgura Palame u istoimenoj crkvi u Solunu.

 


Grčki tipik tiskan u Veneciji 1761.

 
Venecija, 18. st.

BIZANTSKI OBRED DANAS

Bizantski se obred od 9. st. putem misionarstva sv. braće Ćirila i Metoda širio među Slavenske narode Bugare, Srbe, Ukrajince, Ruse, Bjeloruse i preko njih na druge narode južne, istočne i sjeverne Europe (Rumunje, Albance, Mađare, Fince). Slavenski narodi dali su mu osobit pečat razvojem liturgijske glazbe (osobito među Rusima i Ukrajincima) i autentičnim pečatom duhovnosti (jurodivi, starci). Nakon pada Carigrada, čitava Mala Azija, Grčka, veći dio Balkana i Bliskog Istoka dolazi pod višestoljetnu vlast Osmanlija islamske vjere. Tako su se kolijevka bizantskog obreda i njegove Crkve našli u izrazito teškom položaju. U toj situaciji, obred se na neki način još više «konzervirao» i preuzeo ulogu čuvara kršćanske vjere i identiteta pokorenih naroda, podržavajući u njima plam nekadašnje slavne bizantske kršćanske civilizacije i zlatnog doba velikih ekumenskih sabora i svetih otaca. Posebno važnu ulogu imali su pri tom manastiri i monasi, osobito oni na Svetoj Gori, te je monaštvo i dalje bilo glavnim čimbenikom nositelja vjere, bogoslužja i duhovnosti. U raznim povijesnim razdobljima, osobito u Rusiji, dolazi ipak do utjecaja stilskih epoha zapada na bizantski obred (npr. barokni stil u crkvenoj arhitekturi i glazbi).

 
Sveta braća Ćiril i Metod, apostoli slavenskih naroda

 
Crkvenoslavenski časoslov tiskan u Veneciji.

Unatoč raskolu između istočnih Crkava i rimske (latinske) Crkve 1054., gotovo da nije bilo povijesnog razdoblja kada neke zajednice istočnih kršćana nisu bile u jedinstvu s Rimskom Crkvom, pa je po njima i obred uvijek bio dijelom Katoličke Crkve (npr. Italo-Grci u južnoj Italiji). Od 16. stoljeća pojedini manji dijelovi odijeljenih istočnih Crkava prelaze na jedinstvo s Rimskom Apostolskom stolicom kao istočne katoličke Crkve ili katoličke Crkve bizantskog obreda. Radi se o sui iuris Crkvama (vlastitoga prava) koje su u punom jedinstvu s Rimskom Crkvom,  a služe se bizantskim obredom. Što se obreda tiče, gotovo u svim ovim slučajevima, došlo je do „latinizacije“(uvođenja sadržaja i oblika rimskog obreda, a napuštanje izvornih) čime su ti obredi na neki način modificirani i to neprirodnim, izvanjskim utjecajem, a ne vlastitom unutarnjom evolucijom. Bili su naime u podređenom položaju u odnosu na latinsku većinu. Nakon II. vatikanskog sabora, promjenom stava Katoličke Crkve u toj stvari, dolazi posvuda do "čišćenja" ostataka latinizacije istočnih obreda i vraćanje na izvornu liturgijsku baštinu. Bizantski se obred pokazao jednako prilagodljivim i internacionalnim kao i rimski te on danas inkulturira kršćanstvo u brojne narode i kulture svijeta.

U dvadesetom stoljeću bizantski obred sve više prelazi granice svog tradicionalnog područja, te putem iseljeništva prelazi na zapad, u sjevernu i južnu Ameriku, gdje se prevodi na engleski, francuski i španjolski jezik. U Africi i Aziji se širi među nove narode i kulture te prevodi i ulazi u njihove kulture (japanski, kineski, korejski, swahili i drugi domorodački jezici Afrike). Istovremeno među zapadnim kršćanima dolazi do zamjetnog znanstvenog i duhovnog otkrića i zanimanja za bizantski obred i kršćanski Istok uopće.


Bizantski obred u Japanu


Bizantski obred u Ugandi

Bizantski obred u Sjedinjenim Američkim Državama.

U samom bizantskom obredu ne vlada potpuno jedinstvo forme kao kod rimskog obreda te postoje varijante poznate kao recenzije ili tradicije - bilo da se radi o kulturološkim čimbenicima (npr. rutenska recenzija, recentija vulgata, melkitska, grčka ili gruzijska tradicija), bilo o različitim variantama tipika raznih manastira (svetogorska tradicija, italo-grčka tradicija). Ove se razlike više tiču forme i načina izvođenja obreda nego bȋti obreda). Tako će primjerice u slavenskim tradicijama postojati pravilo spajanja Večernje i Jutrenje u tzv. Svenoćno bdjenje, dok u grčkoj ili melkitskoj tradiciji toga nema. Kao i rimski obred, i bizantski je obred poslužio za brojna i dragocjena stvaralačka djela na području graditeljstva, slikarstva, glazbe i drugih umjetnosti. 

Đakon Livio Marijan

[1] Isto, str. 88.